Na tržištu se sve rjeđe pronalaze igre u kojima se skrivate od protivnika i u tajnosti eliminirate metu. Rezultati prodaje takvih igara pokazuju da one financijski nisu isplative za svoje proizvođače. Metal Gear se tako okrenuo zombijima, Thief se izgubio u mraku, Dishonored je na pauzi do daljnjega, a novi Splinter Cell nikako da dočekamo. Hitman je u 2018. zadnji istaknuti predstavnik stealth žanra te zbog toga na svojim plećima nosi težak teret očekivanja. Sama kvaliteta igre nema veze sa sudbinom serijala, no u slučaju da Hitman 2 financijski podbaci i bude zadnja igra u serijalu, možemo biti zadovoljni jer se Ćelavi barem oprostio na dostojan način.
Hitman je oduvijek bio specifičan serijal po tome što nas je stavljao u zanimljive situacije. U njima nije bilo toliko šuljanja i skrivanja koliko tjeranja vode na svoj mlin. A taj se koncept nije promijenio ni u Hitmanu 2. Može se čak reći kako je ovaj nastavak donio najmanji broj inovacija otkako serijal postoji. Osnovna formula gameplaya i njezina izvedba skoro su identične onome što smo vidjeli u prethodnoj igri. Sitni noviteti koji jesu ubačeni većinom su preneseni iz prijašnjih naslova. Primjerice, sada na misiju ponovno možete nositi aktovku, prvi put nakon Blood Moneyja iz 2006.
Manjak svježih mehanika u Hitmanu 2 ne vidim kao značajan problem. Mislim da je receptura Hitman igara bila izglancana još u prošlom dijelu, a dvije godine kasnije još uvijek se dobro drži. Zabavno je istraživati na koje sve načine možete eliminirati svoje mete. Zanimljivo je rješavati brojne izazove i neplanirane komplikacije na misijama. Tome svakako pomažu raznovrsnost i netipičnost situacija kojima možete prisustvovati. U Hitmanu 2 tako imate prilike srediti nesreću na setu jednog bolivudskog filma, detonirati eksplozive u krtičnjacima, sudjelovati na sastanku super-tajnog društva i dilerima očitati lekciju da droga zna biti smrtonosna.
U Hitmanu 2 možete sudjelovati na setu bolivudskog filma, detonirati eksplozive u krtičnjacima i biti đavolji brijač.
Sve te aktivnosti u Hitmanu 2 odvijaju se na šest različitih lokacija, odnosno mapa. Nije to velik broj, ali su te mape ogromne. Pri prvom prelasku sigurno nećete otkriti sva područja na mapi, što je dobra stvar jer su misije zamišljene tako da ih se može ponavljati više puta, a da im pritom pristupate na skroz drugačiji način. Primjerice, u jednom prelasku dolazite do mete, a u drugom prelasku iz daljine vrebate snajperom.
Mape nisu samo ogromne nego i tematski različite. U Miamiju imate utrku na čiji ishod možete izravno utjecati. U Mumbaiju se probijate kroz sirotinjsko naselje do luksuznog života na vrhu nebodera. U Kolumbiji kroz gustu prašumu dolazite do niza podzemnih tunela. Svaka je lokacija drugačija jedna od druge i može se reći da su dijelom inspirirane ponajboljim razinama Hitman: Blood Moneya. Primjerice, američko predgrađe Whittleton Creek jako podsjeća na misiju „A New Life“, dok zadnja lokacija kombinira motive nekoliko misija iz Blood Moneyja. Čak su ubacili i poznatu skladbu pod nazivom Ave Maria.
Pojedine mape u igri inspirirane su ponajboljim misijama iz Hitman: Blood Moneyja.
Je li šest lokacija malo? Iskreno rečeno – jest. U prosjeku se svaka misija završi za nekih sat vremena. Utjeha je pak u tome što se misije mogu igrati na različite načine, kao i to što igra povremeno dobiva besplatne Elusive Target mete koje podižu izazov jer ih morate eliminirati iz prvog i jedinog pokušaja. Osim toga postoje i misije koje stvore sami igrači. Problem je samo što se sve te misije odvijaju na šest mapa.
Slično je i s novim Ghost modom, prvim pokušajem 1v1 multiplayera u Hitman serijalu. Mod je svakako zanimljiv i uglavnom funkcionira onako kako je i zamišljeno – dva igrača natječu se tko će prvi eliminirati pet meta na istoj mapi. Međutim, za sada se Ghost mod odvija samo na jednoj mapi pa brzo dosadi. Kasnije će se i ostale mape moći koristiti za taj mod, no kod ovako skupih projekata uvijek je upitna daljnja podrška ako igra ne zaradi dovoljno novca.
Ghost Mode je dobar debi Hitmana u zoni kompetitivnog multiplayera.
U slučaju Hitmana 2 najbolja bi vam preporuka bila da jednoga dana nabavite neko cjelokupno izdanje koje će uključivati sve misije iz prethodnog dijela, Sniper Assassin mod koji se dobivao za raniju kupnju igre, kao i neke bonuse koji bi u međuvremenu trebali stići kao plaćena proširenja. Taj kompletirani paket po standardnoj će se cijeni jednoga dana itekako isplatiti.
S trenutnom bi se količinom sadržaja od Hitmana očekivalo barem neke pomake u ostalim aspektima igre. Međutim, priča je blago rečeno dosadna i jasno se vidi da se na njezinoj prezentaciji masovno štedjelo. Animacije između misija zapravo nisu animacije nego samo izmjene statičnih slika. Znam da je izrada CG filmića skupa, ali visoka je i cijena koju je potrebno platiti za samu igru.
Srećom, Hitman 2 tijekom samog igranja izgleda jako dobro, uz daleko bolju optimizaciju nego u prethodnom dijelu. Glavni adut prezentacije svakako su gomile likova zbog kojih lokacije djeluju živo i uvjerljivo. Naravno, to tako izgleda samo na prvi pogled. Umjetna inteligencija u Hitmanu 2 oličenje je predvidivosti, a ponekad je toliko ograničena da razbija fantaziju igre.
Umjetna inteligencija u Hitmanu 2 ponekad je toliko ograničena da razbija fantaziju igre.
Još uvijek je smiješno kako primijećeno ubojstvo jedne mete unutar iste misije nikako ne utječe na drugu metu. Na primjer, u Miamiju sam morao eliminirati oca i kćer. Kćer je stradala pred očima tisuća gledatelja tijekom utrke, a otac je, ni dva kilometra dalje, živio u neznanju o onome što se dogodilo, mirno šetao i čekao da mu ja ponudim otrovne kolačiće s kokosom. Ponekad isto tako morate prihvatiti da je Agent 47 najbolji glumac ikada te je u stanju zavarati svakoga, čak i kad se preruši u osobu s kojom je meta ranije pričala, a sada iz nekog razloga ne primijeti da je ta osoba promijenila glas.
Teško je napraviti igru u kojoj umjetna inteligencija ima nekoliko faza i slojeva reagiranja, igru u kojoj jedna radnja ima posljedice na drugu. Ali, kad je već tako, zar onda ne bi bilo bolje složiti priču u kojoj se mete i likovi međusobno ne poznaju? Zašto forsirati stvari koje u konačnici uništavaju uvjerljivost?
Odgovor na to pitanje u kontekstu gameplaya još je donekle smislen. U Hitmanu 2 pri prvom prelasku na misiju ne možete ponijeti nikakve injekcije, snajpere i slična oruđa za atentat. Teško je povjerovati da Agent 47 takve stvari ne može kupiti na crnom tržištu, ali je jasna namjera proizvođača da igraču ne želi pojednostaviti igru odmah u prvom prelasku. Nešto ipak treba ostaviti i za ponavljanje misija pa se oružja i oruđa otključavaju postupno tijekom igranja.
Nažalost, ne možete sami birati koji ćete komad opreme otključati i kada ćete to učiniti.
Nažalost, ne možete sami birati što ćete otključati i kada. Automatizirano osvajanje nagrada pomalo šteti motivaciji da na misiji ostvarite što bolji rezultat jer u jednom igranju ionako ne možete otključati sve. Može se lako dogoditi da se zasitite Hitmana 2 baš u trenutku kad otključate ono što ste htjeli. Blood Money imao je bolje razrađen sustav nagrađivanja jer je igraču dopustio da sam odredi kada će osvojeni novac potrošiti na koji komad opreme.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, Hitman 2 ima i dobrih i loših stvari, ali je kao jedina visokobudžetna igra ovog tipa svakako za preporuku. Ako se malo strpite i pričekate neko izdanje koje sadrži sve dodatne sadržaje, preporuka je tim veća. Bojim se samo da to neće ići u korist samog serijala jer bi ga slaba prodaja mogla dokrajčiti. U tom pogledu danskom IO Interactiveu možda ipak treba malo progledati kroz prste i ne zamjeriti im manjak noviteta, jeftinu prezentaciju priče te predvidivo ponašanje likova.
Hitman 2 ima zanimljive lokacije i slobodu pristupa u njima, može se pohvaliti lijepom grafikom te inovativnim Ghost modom. Treba te pozitivne stvari hvaliti i cijeniti – tko zna, možda je to i zadnji put s obzirom na to koliko opstanak ovakvih igara danas ugrožen.
Izvor: hcl.hr
