(ovo je ono što većina neće pročitati, a i ne mora)
Na nekim mjestima svjetlost već vijekovima obasjava lica, i ta voštana svjetlost se davno preobrazila u svjetlost besmrtne luče koja obasjava vijekove svega što se odupire zaboravu, obasjava ono što prkosi i odolijeva vremenu, otrovnim strijelama, pomračenoj svijesti dušegubnika i zlotvora. Ona traje duže nego što postoje tamo neke bijedne državice koje sebe nazivaju silom. Koliko takvih mjesta još postoji u svijetu? Nijedno.
Ali, samo ti mirno spavaj domovino. Izdali su te svi. Izdao sam te i ja. Izdaće te i oni što dolaze. Izdaju te oni koji odlaze. Jedino samu sebe nisi izdala. Jedino te groblja i vijekovi nisu izdali. Jedino te besmrtna luča još nikad nije izdala. Jedino ona lica sa zidova nikud ne odlaze. Ona vječno počivaju i svjedoče vremenu. Sve ostalo vode nose. Ali, samo ti mirno spavaj domovino. Biće bolje kad polja divlje pšenice budu rađala. Biće bolje kad korov zatre staze. Sve će biti bolje kad tobom bude zavladalo sve što je tuđe i strano. Kad poslušnost preraste u pokornost, tad će i ljubav prerasti u strah i ropstvo. Biće bolje kad budemo topili lojanice i mljeli kosti naših predaka, da ne umremo od gladi. Sve će biti bolje kad počnemo jesti naše grijehe, kad se pretvorimo u moralne kanibale pa počnemo jesti tuđu sreću, tuđu ljubav, tuđe radosti, kad počnemo jesti tuđa svanjavanja jer će nas žderati zastrašujuća tama, ona tama što niče i raste u našim srcima.
Samo ti mirno spavaj domovino. Sve će biti u redu kad više ne bude bilo ničega što bi moglo da pođe po zlu, kad više ne bude ostalo ničega što bi mogli da nam uzmu, da nam propadne, da se uništi i zatre, tad će sve biti u najboljem redu. Kad sve od tebe ode, kad i ptice napuste tvoje parče slatkog neba, tad više nećeš imati oko čega da brineš i strahuješ. Tad će ona besmrtna luča da obasjava suze i oplakivanja. Tad će obasjavati poraze i smrt. Zamisli, obasjana smrt. To je strašnije nego li tama nadvijena nad životom. Ali, ne brini, samo ti mirno spavaj domovino. Sutra će porasti nova polja zumbula, negdje daleko ispod tvog horizonta. S prvim svitanjem osvanuće mirotočive oči umjesto jutarnje rose. Sutra će porasti vijenci od božura nad glavama lica sa zidova. Dva bijela pauna će taj isti vijenac od božura staviti na tvoje nebo, krunisaće tvoje stradanje domovino. Ne brini, sutra će polja jorgovana mirisom da se sjedine s tamjanom. Mirisaćeš domovino, mirisaćeš na ljubav, na vijekove i na luč. Ali, ti sad samo mirno spavaj.
A meni neka slobodno sude zbog ovih riječi.
