Šetam jezovitom ulicom smrti. Negdje na granici manične šutnje i apokalipse razboritosti, gazim preko ožednjele crnice. U vidokrugu sipi zapušteno groblje na obronku, a ispod zanoktica mi jezdi prehlađeni nokturno. Panično opipavam puls, bacajući letimičan pogled ka suhom cvijeću pored nadgrobnih spomenika. Kajanje se gotovo nastanilo zrakom. Vrištim, razarajući ionako krhke alveole; odnedavno pretrpane katranom odbjegnuća- no, ne ispuštam niti prizvuk glasa. Suprostavljaju mi se obamrla lica, isklesana u mramornim počivalištima, a ja ih tugaljivo motrim, misleći samo na njega. Kažu da se znatno promijenio. Već se predugo ništa ne zbiva. Očni kapci mi podrhtavaju groznicom; obliveni pustinjskim vjetrom šokantnog napuštanja. Smijem li naglas izustiti da ga tragično volim? Udove mi obuhvaća slabašna tahikardija uma. Tko to osluškuje ove jecaje- koji kao da dopiru iz duplji mrklih drvoreda? Čije li ruke mrve zakulisnu enigmu, sravnjujući post mortem buknulih zgarišta duha i tijela; kojima bijasmo osupnuti? Rekao je tegobno zbogom, a moja se nutrina rasprsnula katastrofalnom cjelinom jedinstva, ispustivši izranjenu dušu na dlanove neprežaljenog bića. Minuli smo poput zgažene iskrice vatre, nesumnjivo otuđeni i zanavijek nezaboravljeni. Bože, zar smo stvarno nepovratno izgubljeni?
