– RASTVARANJE ANDRIĆEVE MISLI –
„Ja prezirem bljesak gospodstva i lažni pjesnički stih, okrećem glavu od onih kojima je dobro i u kojima duša šuti. Sirotinju ja volim i siromaštvo slavim i one koji imaju tihe, čedne radosti, i nadu u patnji… Sve, sve vas, koji ponosno prolazite svijetom i časno i smjelo pronosite svojim rukama svoje živote.“
Nije slučjno što Andrić na samom početku njegovog misaonog iskaza bira ličnu zamjenicu „ja“ da njome jasno stavi do znanja; Ja sam ovdje i sada vam se obraćam, čime ne želi, niti ističe sebe i sopstveno, već ukazuje na bitnost onoga što njegovo „ja“ osjeća. To JA zapravo bi trebalo da predstavlja ono što ono suštinski jeste, JA, dakle biće koje osjeća, ne bilo šta, ne bilo kako.
Nije slučajno ni to što je Andrić na samom početku izabrao termin „bljesak“, kao simbolički prikaz nečega što samo trenutno zasja, tek toliko da se u opštem kosmičkom, eonskom pomračenju razazna od istog, od vječnog mraka koji je uništiteljske prirode, ništa drugo do destruktivnog karaktera.
Ta gospoda koju on prezire je zapravo ništa drugo do mrak našega društva, njegova mračna strana, crna rupa koja magnetizmom primitivnog usisava pristojan svijet. Mogao je da upotrijebi i druge termine. Sjaj. Blistavost. Svjetlost. Ali nije. Čime još jendom potvrđuje svoje oštro opažanje, sažetost koju dubokoumnost redovno prati. Andrić nam je svojim sinoptičkim umijećem predskazao dolazak vremena kada će taj lažni sjaj, lažne gospoštine, taj blef, bljesnuti pred našim očima, što, iako bljesak nije mastodonskih razmjera, za nas ipak biva fatalan, jer naša kulturološka sočiva nisu podešena za tako preciznu vrstu zračenja. Taj bljesak, koji nam se zapravo već dogodio, bio je dovoljan da obasja i osvijetli granicu između istine i laži.
Taj „lažni pjesnički stih“ koji Andrić prezire, nije ništa drugo do ono čime se većina predstavlja, nije ništa drugo do ono što većina jeste, lažna i vještački poetizirana. Danas svjedočimo da takvi, lažni pjesnici lažnih stihova, preziru Andrića i njegovu misao, koja nije samo Andrićeva misao, već i filozofija, pa čak i religija, svih onih koji se nisu odrekli istinske, ozbiljne književnosti, njenog smisla, njene suštine, svrhe, kao i njenog zadatka. Od takvih Andrić okreće glavu, s pravom i opravdano, kao od svakog smrada koji zaudara, a gdje nešto zaudara znači da se ružna i surova istina nečije truleži krije u samom njenom sastavu. Ipak, Andrić ih ne napušta sasvim, ne dopušta im da slobodno vršljaju, već im se suprotstavlja svojom britkom mišlju i svojim odlučnim djelom. On ne pravi kompromis i ne ustupa prostor za razmjenu argumenata, već cilja pravo u metu, šalje otpad gdje mu je mjesto, na deponiju kvaziumjetnika.
Andrić okreće glavu „od onih kojima je dobro i u kojima duša šuti“, jer on u njima prepoznaje kukavičluk, jer, tu se ne radi o ljudima stečenog duhovnog mira, već o onima koji puštaju da se tuđa duša ogoli, samim tim oslabi, nakon čega prelaze u napad kojim će da poharaju sve što može da im donese koristi. On ih se odriče, sasvim legitimno, očekivano, i logično, jer to nisu i ne mogu biti njegovi saborci, ni u misli, ni u djelu, ni u životu ni u smrti.
Dok u sirotinji i siromaštvu koje slavi, Andrić prepoznaje ono najveće bogatstvo koje čovjek može posjedovati, a to je slobodarski duh, to je čista, iskrena duša, čije želje i radosti nisu daleko odmakle od onih djetinjih, čednih, neporočnih, neukaljanih. Duša takvoga svijeta, sa kojim se na neki način i poistovjećuje, jeste duša koja pjeva kroz patnju, i kada strada, čak i kada je narod porobljen, i koja se ne predaje, koja ne odustaje od stremljenja ka onim suštinskim, krucijalnim vrijednostima, a to su očuvanje porodice, stuba i temelja na kojim počiva društvo, očuvanje mira, zaštita svetinja, briga o svome, očuvanje običaja, naslijeđa, etnosa, očuvanje i njegovanje sjećanja na predake i velika djela znamenitih, očuvanje prirode, ljubavi, zajedništva, poštovanja, itd, itd.. Andrić u sirotinji, čije se siromaštvo odlikuje u materijalnom, nešto manje intelektualnom, samim tim i statusnom, prepoznaje suprotnost od onoga što prezire i od čega okreće glavu, samim tim on demistifikuje i jedne i druge, jasno ih pozicionirajući svake na svoju stranu. On to zapravo čini već na samom početku, govoreći koga se odriče a koga je prigrlio.
