Hoće li išta spriječiti
mrsko otpočinjanje
odbrojavanja unatrag?
U vremešnom utočištu
katastrofalnih posljedica,
ostavljenički odmatah
kolovrat poniženja.
Bez njega,
prešutno funkcionirah
kao oronula ljuštura
atrofiranih životarenja,
uokvirena stimulansom
otisnute tuberkuloze slova.
Na vjetrometini pokapanja,
mrvilo se pljesnivo tkivo
bilokativnog segmenta.
Obezglavljena
spram vanjskih utjecaja,
razgrtah hladnu žeravicu
ponad izljuskanog lijesa.
Bezdušno me
stadoše opsjedati
sablasne regresije
grozničavih proganjanja.
Kako umaknuti
pobožanstvenom smaknuću
olakih povjerovanja?
Preludij posthumnih
defragmentacija,
upravo ispunjava
komoru počinka.
Uistinu,
koliko se vrednuje
ovako kratkotrajna odgoda
sažaljeničkih performansa?