Kad si dijete, pred spavanje vidiš nebo umjesto plafona
Na zidovima vidiš žive slike i prostranstva
Kad si dijete, govoriš sam sa sobom i ne bojiš se istine
Kad si dijete, govoriš sa psima, sa mačkama, sa svime
Kamenje ima glas, ima oči, drvo ima osmijeh
Sve ima dušu i sve je važno, sve je veliko i čudesno
Kad si dijete, sijenke su duhovi, vjetar ima ruke
Kad si dijete, trčiš, voliš, zemlja je zlato,
i blato i pijesak su čitav jedan nevjerovatni svijet
Kad sam bio dijete, moja sirotinjska mahala
Bila je velika, bila je dobara i mirisala je na vruće lepinje
Kad sam bio dijete, česma je bila vodopad
Kanali od kiše bili su rijeke a lišće čamci i brodovi
Bili su lađe niz koje sam puštao moje misli
Ljudi su bili svi isti, u istim odijelima, istog mirisa
Bili su smiješni ili strogi, ali ne i ružni, ne i prljavi
Kad sam bio dijete, odlazak u školu bio je dalek put
Na kome sam za par stotina metara prolazio kroz nekoliko svijetova
I uvijek se vraćao kući, kao u dvorac, srećan, pun doživljaja
Kad je čovjek dijete, sve može, sve osjeća i zna da vjeruje
Tad je najbolji i duša mu je čista, baš zato što ne razumije sve
Kad je čovjek dijete, nije ga strah da bude ono što jeste
Kad poraste, pravi se pametan, a ustvari tad još manje zna
Kad je čovjek dijete, živi i raste, raduje se, tad je poput vode
Poslije ga ukrote i od njega stvore kocku leda
Kad je čovjek dijete, čovjek je, kad odraste,
više nije dijete I ne znam šta je, i je li više čovjek uopšte
