Uspjeh je, kažu, najveći posle smrti. Tada se čovjeka, opet kažu, najviše sjećaju, najviše ga pominju, tada se najviše proslavi. I šta to sad treba da znači? Treba li svi da pomremo da bismo se proslavili? Pisci, slikari, glumci… Istina, čovjek kad umre spasi se svih muka, konačno, smrt na neki čudesan način i jeste neka vrsta spasenja. Neki mudraci su govorili da živimo da bismo se spasili posle smrti. O tome ne treba mnogo govoriti, jer sve se to na kraju svodi na gomilu pretpostavki, nagađanja, pukog polemisanja o neutvrđenom, neprovjerenom. Istina je, što prije svega treba znati, to, da sve ono zbog čega se čovjek posle smrti proslavi, ako se uopšte proslavi, a mnogi jesu, to im je omogućeno onim što su za života stvorili. Ne znam kakav je to cilj umjetnicima, piscima, da se za života proslave, šta će sa time? Hraniti ego, svoju uobrazilju? Hoće li time zadovoljiti svoju taštinu? Zar se ne može uspjeti u životu i bez slave? Bez zvaničnih nagrada i priznanja? Ne znam kakav je to cilj umjetnicima, piscima, da se proslave makar i nakon smrti? Čemu slava u svijetu u kome te više nema, u kome više ne postojiš Ti kao Ti, već samo kao sjećanje, ime i prezime sa nekoliko rečenica ili stranica biografije, sa nekoliko fotografija, nešto zaostavštine o koje će se ili otimati ili odlučiti da negdje trune i propada kao i tvoje kosti. Tijelo će za neko vrijeme hraniti crve, sve dok od tebe ne ostane plavičast fosforni trag, do prvih većih kiša koje će i taj trag da ponište. Sve što za tobom bude ostalo, hraniće tuđu uobrazilju, tuđu taštinu. Uspjeh će biti ako budeš uspio da dopreš do nekoga, toliko duboko da ga spaseš. Jedino što treba, to je ostaviti drugima u naslijeđe, svoja djela, svoju misao, svoj duh, emocije, ljubav, sve što čovjek zapravo i jeste, misao i duh, osjećanje. Slava neka je onome koji je sve satvorio. Uspjeh neka nam bude život zbog koga je imalo smisla umrijeti. Ko je umro bez smisla, ni život mu nije ništa bolji bio.
Predrag Kisa Kisić: Šta je uspjeh
