Do prije nekoliko godina sažalijevali smo se nad situacijom žanrova bliskih PC platformi. Plakali smo što više nema igara poput Baldur’s Gatea, Commandosa, SimCityja, Heroes of Might & Magica… A onda su odnekud došle igre kao što su Banner Saga, Divinity: Original Sin, Cities: Skylines, Shadow Tactics i Pillars of Eternity. Sve su te igre prvotno razvijane za PC i premda nisu prodane u milijardama primjeraka, ljubav prema tim žanrovima itekako se osjetila i sa strane publike, i sa strane developera.
Pillars of Eternity II: Deadfire igra je koja tu ljubav nastoji odvesti na još višu razinu, a samim time i naslov kojega je ljubiteljima mračne fantazije lako obožavati. Naime, ako vam je prvi Pillars of Eternity bio dobar (a nije bilo mnogo razloga da ne bude), Deadfire je kao njegov nastavak za klasu bolji.
Deadfire počinje prilično demotivirajuće, pogotovo ako ste igrali prvi dio. Odmah u startu gubiteutvrdu Caed Nua u čiju ste obnovu potrošili nemali broj sati. Odnekud se pojavi bog Eothas koji preuzme obličje gigantskog kipa te počne rušiti sve pred sobom, uključujući i vašu tvrđavu. No, ovaj vas početak oslobađa jedne lokacije i vodi vas na otvoreno more otočja Deadfire, novog teritorija prepunog zanimljivih lokaliteta za istraživanje. Dakako, cilj vam je pronaći boga koji je vam je stao na žulj i osvetiti mu se, ali ćete u međuvremenu teško odoljeti rješavanju malograđanskih drama i razmirica.
Naravno da sudbina čitavog svijeta ovisi o vašem liku, ali su sporedne priče u Deadfireu dosta zanimljive te financijski isplative. Proizlazi to iz činjenice da je svijet jako dobro osmišljen utoliko što ima svoju ekonomiju, teologiju i prostor za slobodni život u ulozi odmetnika, tj. pirata. Igra ne daje moralne smjernice niti valorizira ijedan aspekt svog svijeta. Umjesto toga daje vam priliku da propitivanjem sami donesete svoje odluke. Hoćete li biti trgovac ili pljačkaroš, pobožnik ili bogohulnik – odluka je doista na vama.
Nije ovo prva priča ovakvog formata i na trenutke se može činiti da ne donosi ništa što već niste vidjeli negdje drugdje. U najgorem slučaju, posebnost vašeg lika može vam češće biti teret nego pogodnost jer se pred vas stalno stavljaju teški izbori, a vi znate da ne možete spasiti / usrećiti baš svakoga. Utješna je činjenica u svemu tome da opet niste sami. Uz vas su neki novi likovi, ali većinu postave ipak tvore stari poznanici. Oni vas često podsjećaju na vaše prethodne avanture, što je posebno zgodna doza nostalgije ako ste igrali prvi dio. Istovremeno vas podsjećaju da je od prošle pustolovine prošlo neko vrijeme pa su sada u novim situacijama i imaju nove (ne)prilike za vas.
Avanture se uglavnom odvijaju po već viđenom principu, uz kombinaciju borbe u stvarnom vremenu (s opcijom pauziranja) te tekstualne avanture. Oba aspekta gameplayja malo su rafinirana i dobro se nadopunjuju. Tekstualni dio sada je najčešće ozvučen, a borba je obogaćena s nekoliko dobrodošlih opcija. Sada je tako moguće postaviti brzinu odvijanja bitke po nekoliko razina, i to zasebno od skautiranja, odnosno moda istraživanja. Također je moguće programirati ponašanje suboraca po različitim kriterijima tako da sada ne morate pauzirati igru svake sekunde i svakome izdavati nove naredbe.
Način na koji se likovi razvijaju u Deadfireu je daleko fleksibilniji zahvaljujući sustavu sekundarne klase. Jedanaest je glavnih klasa u igri (i svaka ima 3-6 podklasa), no jedna ne isključuje drugu pa možete tako napraviti barbara iluzionista ili svećenika snajperista. Kombinacije su brojne i lude, a mogu rezultirati nečim dobrim i nečim lošim zbog čega se ne preporučaju za igrače koji nisu sigurni što žele i ne znaju što rade.
Uvjerljivo najveći novitet Deadfirea je mogućnost istraživanja otvorenog svijeta, kako po kopnu tako i po moru. Po kopnu se istražuju otoci i otočići kako bi se pronašli resursi za posadu svog broda, a neke lokacije mogu se i imenovati ako ih „oslobodite“. Mehanika je dovoljno jednostavna da ne bude naporna i dovoljno zanimljiva da ne bude poput skeniranja planeta u Mass Effectu. Morska prostranstva istražuju se brodom i to u maniri Pirata Sida Meiera, barem dok ne krene borba s drugim plovilima. Ta se borba odvija u tekstualnom obliku, na poteze, te na taj način donosi element taktiziranja.
Svoj brod možete nadograđivati kupovanjem boljih topova, jedara, kormila i sl. Jednako kako trebate uložiti u brod, tako ulažete i u posadu regrutirajući doktora, kuhara, topdžiju itd. Posada dobiva iskustvo s vremenom, no morate im držati moral „ićem i pićem“ kako ne bi došlo do pobune. Sve to čini dobru zamjenu za sređivanje utvrde iz prvog dijela te vas motivira da istražite široko otočje Deadfirea. Za to vam treba otprilike pedesetak sati igranja, što je skroz pristojna trajnost.
Značajan napredak ostvaren je i u vizualnom prikazu igre. Više je raznovrsnosti u okolišu jer Deadfire donosi pustinje, džungle, spilje, tamnice, vulkanske hramove, velegrad Neketaku itd. Sve su te lokacije punije detalja u usporedbi s prvom igrom, a na njima je napredniji sustav osvjetljenja pa ćete sigurno zapaziti jednu od boljih simulacija sjenčanja u izometrijskim 2D igrama. Dodane su i nove animacije, modeli likova su postali detaljniji, a na polju zvuka treba još jednom istaknuti da su tekstovi i dijalozi u cijelosti ozvučeni za sve one igrače koji ne vole mnogo čitati. I ako ste se pitali – da, igra ima gusarske „popjevke“ prilikom plovidbe.
Doduše, nije s tehničke strane sve tako idilično. Usprkos svim optimizacijama, učitavanja su i dalje učestala i traju dulje nego bi to realno trebala. Baš kao i u prethodnom dijelu, ulazak u običnu prostoriju s 2-3 objekta i nekoliko tekstura ne traje značajno kraće od učitavanja veće lokacije, što znači da je posrijedi ograničenje pokretača koje ne može mnogo ublažiti ni instalacija na SSD disk. Nije učitavanje neki veliki minus, ali je dosta često tako da ispada da na svaki sati igranja izgubite po 10-15 minuta učitavanja. K tome uzmite još i to da se učitavanjem mape ne učitavaju i likovi, pa vidite samo one koji su vam u blizini, pa vas neprijatelji mogu zaskočiti čak i na dijelovima mape koje ste već „razmaglili“.
Prigovoriti se može i na pathfinding koji određene borbe može ili olakšati ili bespotrebno otežati. Ponekad se dogodi da vam se lik izgubi na bojištu i odabere dulji put do točke na koju treba doći, čime vam poremeti sve planove koje ste imali. S druge strane, kad protivnici nalete na stube, svi će uglavnom pokušati proći istim stubama, jedan po jedan, premda postoji i okolna opcija s kojom ne bi bili lake mete.
Srećom, propusti se u Deadfireu viđaju dosta rijetko te ste većinu vremena prepušteni čistoj slobodi istraživanja. Želja da doznate što je na idućem otoku / u idućoj prostoriji konstantan vam je pratitelj tijekom avantura u bogatom i vrijednosno neutralnom svijetu Pillars of Eternityja. Promjenama koje su osvježile gameplay i riješile ga manjkavosti prethodne igre, Deadfire je nadmašio već kvalitetan original te ispunio većinu očekivanja.
Žanr CRPG-a ovom igrom možda neće doživjeti novu mladost niti će Pillarsi biti blizu višemilijunske zarade na kraju 2018. Ipak, ostaje zadovoljština činjenicom da Deadfire ponosno nosi neke od najboljih elemenata u svom žanru, te samim time zaslužuje ostati upamćen kao klasik istoga.
Izvor: hcl.hr
