Nespašeni spasitelju,
koji je naš plasman
na levitirajućoj ljestvici apokalipse?
Otkako o sebi govorim
u trećem licu,
sve se manje prepoznajem.
Isprva me potlačila
šuplja pukotina u grudima,
koja bez tvojih ranjeničkih ruku
gnjili osamljenički zgrožena
neimanjem zrna satisfakcije
zadobivenog uslijed neponovljivih
eksplozija istovremenih doticaja.
Depersonalizacija
kojoj neupitno svjedočismo,
rastopila je i najsitnije niti ponosa.
Ukazujući na gravitirajući delikt,
utješna gotika me odabrala
da joj vjerno služim
potonjim legijama
ateističkih utvara.
Žonglirajući smrtnošću
na klancu podzemnih odaja,
spotaknuh se o predio limba,
obilježen tvojim inicijalima.
Neumorno pretendirah
na povratak nepovrata,
iako me omražena
čestica dostojanstva-
što ju gajim
u radioaktivnim prsima
odavno podsjeća
na nemoguće srozavanje
tisućljetnih razmjera.
Slutim tvoju izgubljenost
u opijajućim supstancama mortaliteta,
gdje častiš velevažne ikone
za svaku izgovorenu psovku,
svetogrđe i ponižavajuću sekvencu.
Voljeli smo se u katakombi
časnih odmetnika od religije,
stisnuti zračenjem nagrizajućih zraka,
što su proizlazile iz aureola;
svetošću zaštitničkih aura.
Ponekad bih ti pustila krv,
dok su nokti ispisivali note ushita
jedinstveno ubitačne ljubavi
kojoj je nepisani rok trajanja
pristigao suviše ranije
od svih mogućih slutnji odbačenja.
Nakon svega izrečenog
u interpunkciji propadljivih zapisa,
što smo više doli,
unikatno obrubljen suicid svjetla-
tek karamelizirana delicija pakla
na dlanu posrnulih grešnika.