Njihova jutra su mrzovoljna buđenja,
teško otvaranje očiju, teške misli,
odbijanje neminovnog, gorčina,
potreba za bjekstvom, turoban osjećaj.
Njihovi životi su nužna moranja,
svedenost ispunjavanja normi,
dosadna jednoličnost svakodnevice.
Oni ispijaju duple kafe da provjetre ustajale snove,
otvaraju prozore, puštaju svjetlost i muziku,
peru se hladnom vodom i stavljaju pomade,
ali to im ne pomaže da prozrače um,
to im ništa ne znači kad noć im još uvijek sjedi za vratom.
Prazne flaše prokletih pijanaca, trag su na ulici,
bola čiju smrtnost odlažu, patnje, čiju surovost mrze,
samoće i gladi čija bijeda ostavlja ožiljke.
Prljave ulice, namrštena lica, danas je svuda
bolje i ljepše nego ovdje, danas je svuda isto,
zaudara trulež modernog doba, danas svi odlaze gdje i juče,
tamo gdje će i sutra, i nema razlike između sad
i od prije petsto godina, jer možda su se putevi promjenili,
možda sve izgleda potpuno drugačije, ali su ciljevi ostali isti,
okovi od zlata nisu sloboda, nego pozlaćeno ropstvo,
zlatni okovi od zlata koje ne možeš trošiti
na neko dobro vino, ili na neku dobru večeru,
na skupa odijela ili skupa putovanja,
zlato koje te ne može odvesti negdje gdje ćeš ti biti samo ti,
zlato kojim ne možeš kupiti vikendicu na obalama Normandije,
ni apartman u hotelu negdje u Montrou, sa pogledom na Alpe.
Njihovi životi su kutije pune igračaka i suvenira,
koje će jednom skupljati prašinu i zaborav,
a nekad su im bili tako važni i zanimljivi,
nekad su im se tako dopadali ti suveniri i te igračke,
davali su im posebna značenja i smatrali ih posebnim vrijednostima, a već sutra vrijeme će ih izbrisati i biće samo tren koga se nikad više niko neće sjećati.
Njihove priče i razgovori lakši su od kafanskog dima,
koji već zorom izvjetri uz fajront.
Vrane iz parkova nadživjeće njihove karijere,
i veselo graktati nad trulim listovima njihovih zvanja
koje će miševi prije ili kasnije pojesti, ako uteknu moljcima.
Zveket prazne flaše dalje će odjeknuti od njihovih djela.
Njihov moral će stati u jednu kutiju brendiranog proizvoda,
i on će biti iznošen, potrošen, postaće dosadan i odbačen,
izgubiće vrijednosti i biti prevaziđen.
Njihova ličnost nije ništa veća i postojanija
od jedne jedine ledenice pružene sa ruba krova ili neke nadstrešnice, koja živi dok sunce spava.
Njihove revolucije su praznoslovlje na uglu dva sokaka,
gdje i psi lutalice imaju pametnija posla, gdje i mačke loveći miševe bivaju od veće koristi za čovječanstvo,
priča dva pijana lovca koji se sa lovišta vraćaju bez plijena.
Njihova ljubav nikad nije bila odricanje,
njihova ljubav nikad nije značila žrtvovanje,
uvijek su to bili interes i strah od samoće,
potreba da neko drugi nadomjesti njihove praznine i nedostatke.
Njihova umjetnost nikada nije značila stvaranje
da bi se dosegla suština, makar bila i odvratna,
njihova umjetnost nikad nije značilo umrijeti za svoja djela,
umrijeti da bi vaskrsao u vječnosti,
njihova umjetnost je daleko od filozofije,
daleko od shvatanja stvarnog i mogućeg,
njihova umjetnost je iskrivljen pogled u šarenilo,
potreba za utjehom i prikrivanjem nedostataka.
Oni su u bescijenje prodali ono najvrjednije što su imali,
da bi zauzvrat dobili ono što će za tren da iščezne.
Prijateljice noći nude jeftin provod pod neonskim svjetlima.
Čuvari reda i zakona provode vrijeme pred vratima ministara,
dok u mračnim haustorima niču potrošeni špricevi.
Sinovi tajkuna na pješčkim prelazima ubijaju djecu nevažnih građana, a djeca ratnih veterana piju pivo iz dvolitre i puše
jeftinu travu, maštaju o odlasku na more i kako će jednog dana da imaju lijep pogled sa prozora.
Njihova muzika je davno prestala biti muzika,
već su decenije prošle otkako je to postalo dijagnoza.
Njihova kultura je „uradiću to, šta me briga, k’o da me neko vidi“
Njihova svijest je svedena na nivo osjećaja gladi,
što je jednako svinjama i kokošima.
Zar je turbo folk ubio Vagnera?
Zar je Vendi ubila Getea?
Tebi je ovo smiješno?
Bog je umro uzalud!
