MOJA OSNOVNA ŠKOLA, NEKAD I DANAS.
Kad sam sredinom osamdesetih, prošlog vijeka, za vrijeme strašne Jugoslavije, krenuo u Osnovnu školu, svrstali su me u A odjeljenje prvog razreda.
Da, tada su postojala A, B, C odjeljenja jednog razreda.
Dobro pamtim, moje A odjeljenje prvog razreda Osnovne škole narodni heroj Slavko Mićić je brojalo 35 učenika.
Tridesetpet malih glava je gotovo i jedva moglo da sjedne za klupe u učionici. Sjećam se, jednom su nam odnekle donijeli školsku klupu jer nekoliko učenika koje je s vremenom došlo u naš razred nije imalo gdje da sjedne.
Uglavnom, bilo je svakakve djece. One sa brda, one djece što živi kraj rijeke, bilo ih je nekoliko i iz šume.
Par klinaca kojima su starci bili alkosi i čestu su pijani dolazili na roditeljski.
Bilo je i par onih sretnika po koje je auto svakodnevno dolazilo pred školu.
Bilo ih je koji znaju fudbal.
Koji znaju pjevati.
Koji znaju crtati.
Bilo je siledžija, kavgadžija, provokatora…. Bilo je onih povučenih, onih što bez prestanka znaju da pričaju, šaljivaca, odlikaša, sirotinje, visokih, debelih, onih što se prošle nedjelje nisu okupali, onih što su kasnije bježali sa časova, a teško da bi neko i primjetio da ih nema jer je razred svakodnevno bio pun.
Uglavnom, bilo je svakakve i odsvakud djece i ovo gore nabrojano je bilo to po čemu smo se dijelili.
Samo to, i ništa više.
Danas imam klinca koji ide u prvi razred Osnovne škole i koji ni ne zna koje je odjeljenje jer odjeljenja i nema.
Postoji samo jedno odjeljenje prvog razreda sa njih 24 medju klupama, a ide u onu istu školu u koju sam i ja išao.
Samo 24 !
Slovima, dvadesetičetiri !
Tako da se čovjek nakon svega, prosto zapita, kako ta djeca uopće uspiju neprimjećeno pobjeći sa časa?
