Nametnutom tiranijom
izvršavam egzorcizam
nad požutjelim krhotinama
promašenih kriterija,
idolopoklonika materijalizma
i samosvjesnih promicatelja
nećudorednih afirmacija.
Okrznuta o propadljivost
amoralne civilizacije,
pužem po nikotinskim
zidovima ljage
što ju kriju
u daltonizmom prošaranim
očnim dupljama.
Umjesto zvonke akustike,
pustim hodnicima odzvanja topot
vulgarne buke goropadnih jezika,
napadna jeka milijuna
osiromašenih duhovnim čuvstvima.
Oni se grčevito pridržavaju
naizgled harmoničnog slijeda odlučivanja,
pokvarenošću iskristaliziranih
kognitivnih interpretacija debakla,
baš kao i nezamjetne
truleži individualnih mana.
Ne sluteći skorašnju,
sasvim opravdanu odmazdu
napadnute prirode,
šuljaju se kao uljezi
pripravni za stravična zagađenja
flore i faune,
ispuštajući iz uma
i ono malo ljudskosti
što su nekoć gajili.
Nerazumno štujući
zapovijedi biheviorizma,
gube stečeni identitet,
stapajući se sa masom
genetski modificiranih kopija.
Klonirajuće sintagme ponosa
koračaju odvažnom smjelošću,
ne obazirući se na pregažene
horde niskih egzistencija,
mnogobrojne entitete
propuštene čovječnosti,
usred klimatskih promjena
spiritualne potrebitosti.
Pa zapitujem ostale ličnosti
vladajuće kongregacije
misaonih procesa
vlastite jedinke…
Tvori li pjesništvo
znatnu diferenciju
spram egoističnih pobuda
izopačene planete užasa?
Ostavljamo li ikakav trag,
kao naročiti glasnici proroka
modernih vremena,
kojima mašta diktira realnost
pravomoćnog zaključivanja?
Činimo li ovaj konformistički sustav
novoodređenom lokacijom inferna?
Ako se u konačnici
transformiramo u nebitne
faktore minimalizma,
oplemenjujuća bitka za bitak
ostat će tek dubinski
neizbrisiva fuga,
iscrtana na platnu smaka svijeta.