Mati, vrati me u naivne dane djetinjstva.
Tad se drukčije disalo, drukčije mislilo.
Od trešanja i peteljke pravile su se minđuse,
I nedeljom se išlo u izmišljenu školu
Sa ruksakom punim dječijih snova.
Kad sam ruksak pocijepala,
Od tog trena, nisam bila mala.
Rupe se vise nisu mogle sašiti
A svaki dan bi ispadao po jedan san
Obučen u zvjezdani prah,
Koji su mogla dohvatiti samo djeca
Propinjujuci se na prstiće.
Ne propnjem se više na prste
Da bih dohvatila magnet na frižideru
Ili da bih prebrojala zvijezde
Mislila, sam ako se propnem bliže cu im biti
Bolje cu vidjeti, sitne bisernice…
A sad…shvatam, zvijezde se prebrojati ne mogu
Mati, njihova svjetlost nek maloj sovi obasja put
I shvatih, djetinjstvo bješe suviše kratko
Život odraslih mnogo je luckast…mnogo je krut…
