Odmicanjem vremena
jednostavno navikneš
na nijemost interpunkcija.
Promatrajući crvotočinasto
truljenje ruža
što si mi ih poklonio,
nagim prstima
topim izliveni vosak
prislanjajući ga na površinu
zarezanih slojeva kože.
Uostalom,
barem me receptori
za krnju agoniju
nikad nisu iznevjerili.
Kao i svaki mazohist,
volim po tisućiti puta
proživjeti reinkarnaciju
koja me smjestila
u pogrešnu civilizaciju.
Molim vas,
dajte mi da se preglasno
prehranjujem tišinama,
zaklonjena sjenom
diskretne opsjene,
probuđenog ludila
i odmetničke karme.
Zamka trostrukih kriterija
zacementirala me
plahom smetenošću
kontinuiteta raspada.
Keratin me smrskava
potonjom disocijacijom
višestrukih kontroverzi
koje me opkoljuju
sa svih uglova.
Suštnska orijentacija
mojih razmišljanja
argumentirano zadobiva
kriznu amneziju.
Strpljenje mi puca
poput nimalo eksplozivne mine
posađene u podsvijesti hulje
koja se šulja
oko carskih bedema
i piromanski podmeće požare.
Kaskaderski potpaljujem
nelogične konverzacije,
ispoljavajući čuvstvo
nepotrebnih umiranja.
Zavirujem u Pandorinu kutiju
u kojoj pronalazim projekciju
bezvremenske sebe,
napola razgolićenu
tuđim izdajama.
Kremiram se iz praha
podužih poljubaca
koji me asociraju
na plohu tvoje valovite kose.
Što mi naposljetku preostaje,
doli da liježem zajedno
sa prokletničkim intrigama,
zatim otvorim knjigu mrtvih,
i pod poglavljem tabula rasa
makinalno upišem svoje ime?
Nesvjestan osobnih propusta,
podaj mi časni otpust
iz ove komore paradoksa,
razotkrij svoje potajne namjere
te me predaj olujama destruktivizma.
Odmaknut od protutnjalih vidokruga
naglih romantičnih popudbina,
kreni u smjeru
alkoholiziranog hihota,
aktiviraj najgroznije scene
i zašuti do konca
rasplinutih razilaženja.
Ja ću i dalje treperiti
produbljenim glasnicama alta,
revolucionarno secirajući
sedam sakramenata,
i prizvati čistilišni teror,
što započinje dobrodošlicom
teškim grijesima.
Slavljeniče sumornih dana
na kalendaru preminulosti,
makar si nakratko
među mojim dlanovima
zauzeo entitet nepobjedivosti,
upravo spomenuti
hipnotični koloplet
opsesivnih zaljubljenosti.
Kad god te debitantno spomenem
u svezi izricanja presude
spram kohabitacije
suprotnih antiteza,
znaj da te zvučno prezirem
svojom pomračenom ljubavlju.
Otrgnut od uskovitlanih
emocija sklada,
nastavi prebirati
po čistoći naših nevinosti,
a ja ću nastojati prokljuviti srž
razvrgnutih obećanja utišajnosti.
Uistinu, na ovoj kafkijanskoj granici
pomahnitalih ozdravljenja
jedino su tvoje nagrižene usne
poškropljene kapima crnog vina
kompletna nesvjestica
mojim bogohulnim razumnostima,
suviše sveta ceremonija
izvršena iznad posvećenog oltara;
tik do demoliranog ambona
ponad kojeg se uzdiže
iluminativno obrubljena
čestica posrnuća,
cjelovitost suicida duša
ona religiozna potpunost zvana;
pravedna osuda-
peccata mortalia.