Kao i svakog melanholika i zaljubljenika u hodočašća, a i kad god poželim dobrog ugođaja, noge bi me nosile u jedno mjesto i tu obavezno svratim, znam naći ću stare znance. S nekim ću čaj popiti i eglenu o njihovim rodnim krajevima prozboriti, ispričati kako je Bosna ostala ista.
S mlađim naraštajem ću u obližnju kafanu svratiti, čuti i poslušati, a bogami i reći, izjadati se žalopojkom nekom uz koji bokal domaćeg bijelog vina i sočne janjetine, svoju raju (pisce) upitati sanjaju li još i pišu o ljubavi i ljudskim tragedijama.
I sve tako redom, i znane i neznane ću upitati ima li šta novo ovdje ili neobično što se zbilo, a da je zanimljivo jednom putopiscu ili putoholičaru kakav sam bio.
Ovaj grad sam uvijek zvao i svojim, grad koji bi vas uvijek nečim znao da iznenadi.
Možda što iza svakog ćoška mogao se čuti i poneki bosanski žargon i bio je jedan od najvećih utočišta za izbjeglice iz posljednjeg rata.
Ovdje je životarila i luka, tek mala noću, gdje svaka čini se pojedinačno zvijezda kunja.
No, iznad tog naizgled previda tu se suprotnost nudi sa bezbroj veselosti i noćnih čarolija, neimara čarobnih što se poigravaju ne bi li uočili živost i energiju što zrači.
Čitava panorama u košulji sa šarenim prugama kao iz KP doma Zenica „ bluesa“ budila je neobuzdanu radoznalost i sklonost tajanstvenim pohodima.
Stoga, nije ni čudo što i danas mi se preznojava i čelo dok noge pohode Trsatsku gradinu, ostatke drevne građevine, čuda od ljepote i neimarske vještine, a valjda i najviše utvrde u Hrvatskoj.
Nisam mjerio, nit se raspitivao o tome, ali meni se činilo kao da na oblaku s šahovnicom – barjakom izvijorenim stoji, kao ona i u Klisu.
No, nisam žalio ni truda, ni vremena znajući svi dokoni antikvari i putoholičari nisu zaobilazili tvrđavu.
Osim istorijskih znamenitosti tu je bio i čaroban pogled na more.
Opatija i Lovran okruženi blještavo bijelim kamenima figurama su sjajom poistovjećivali se s mojom tvrdnjom.
Tu se mogla uočiti sva ljepota, ta beskonačnost što se kao na dlanu nudila.
Vijekovima se ovdje tulumarilo zasigurno, vrištali su između spoljnjih i unutrašnjih zidina poroci, kneževi i ostali udvarali se kneginjama, ispred stabala palmi marširali su neki mršavi poklonici, svježe il’ neobrijani mornari sa svojim bucmastim stomačićima u potrazi za zabavom i ljepoticama, pa nije ni čudo ako bi čuli neki trač o nemoralu.
No, ovaj grad nije ni prvi, nit zadnji o kome se tako priča.
Sumnje nastaju zbog priče iz nekih vremena, prije o zagondžiji koga su žene voljele, što poput Kazanove je živio i fućkao viziju golišavog nemorala, rasipajući tako svoju mladalačku snagu.
Tu bi ga među tim zidinama u gluho doba, noću čekale ispunjavajući svoju požudu i hirove.
Žene su krijući se na prijestolnici ovoj propetoj kao i tadašnji vladari sigurno umišljale da su nedokučive, kad su bili takoreći metar od oblaka prvog.
I sam sam stekao takav utisak gledajući Jadran, diveći mu se, uz uvijek obećanje Trsatskoj gradini da ću se rado vratiti i u saznanju neimari su zaista ozidali i napravili čudo.
(2014)
Admir Džibrić: Trsatska gradina
