Idem da pustim na vidjelo
onaj najskriveniji dio sebe
Idem da izložim
onaj dio mene
gdje sam najtanji
Da pritom razoružam sebe,
sasvim, skroz-naskroz
I da im pokažem
da me ni tu ne mogu prekinuti
da im stavim do znanja
da me ni tu ne mogu odvojiti
od svega onoga što činim i jesam,
od svega što sam oduvijek bio
Idem da kastriram neke moje pjesmice
jer vidim da njima,
„pojedine genijalce-intelektualce“
previše j***m u mozak
Idem, ne pitaj kuda,
ako misliš da me pratiš,
ponesi tvrdu glavu i jaka leđa,
ponesi pamet i oštar jezik,
ako misliš da me pratiš,
naoštri te proklete riječi,
nek’ grizu, nek’ ujedaju,
natjeraj ih da se gnušaju,
natjeraj ih da povraćaju,
da plaču, da psuju, da te zovu i prijte,
natjeraj ih da te pljuju i slave, i hvale,
da te mrze i vole, progone i svojataju.
Idem u noć, da prošetam moje nemire
Idem u mrak, da oslobodim svjetlo
koje preko dana skupljam ispod kože
Ispod jezika, pod kapcima,
u crnim slovima na ekranu i papiru
Idem u noć, u tišinu, da oslobodim glas
da kriknem u stvarnost,
idem da dotaknem svoju sijenku
Idem da vidim koliko je hladna mržnja
mojih ljutih neprijatelja
Idem da ogolim sebe
jer nemam šta da krijem
Svakako to je ono što se traži
Dok ne istreseš sve svoje tajne
publika ti neće aplaudirati,
neće te uopšte priznati
Idem, ako misliš da me pratiš
ponesi kosti spremne da tupe mačeve
ponesi sve svoje strahove
da ih prospeš u kanalizaciju
Budi spreman za mene,
jer ja ću sigurno doći
I neće biti slučajno,
neće biti tek onako
Čuješ li kako dolazim?
Čuješ li bat koraka mojih
bat stihova što mrve mrak
stihova što melju ovu noć
Čuješ li kako idem,
kako dolazim sad?
Idem.. i donosim surovu istinu
donosim sve ono što ne želiš čuti
sve ono što kriješ, od čega bježiš
sve ono čega te je strah, i drhtiš
Dolazim, i donosim tvoja gađenja
da ih prospem u lice stvarnosti
da serviram jelo od kojeg se
fantastično povraća, jer to je tvoj,
moj, naš, i njihov prokleti moderni svijet
prokleti moderni život…
