Skelet mi je poškropljen potopljenom infekcijom,
čiji uzrok nepodnošljivo prebiva
u amfiteatru kloniranih lažaca.
Kako bi i mogao poznavati tankoćutnost mojih posjekotina,
kad si odglumio nečastan otpust
iz dveri zmajolikih štićenika škrinje
nepovredivih sintaksi propadanja?
Krvavi biljeg na duši često ispušta svoju netopivost,
usmjeravajući naoštreno pero na odabir reprezentativnih ukrasa tuge-
koja ne otupljuje čak ni nakon odbrojavanja grozomorne godine odvojenog mistificiranja.
Iskopani humak poniženja očekuje Hadsku suradnju,
mameći me najnježnijim glasovima grešnih predaka,
opsjednutih kliničkom smrću gnjilih sunovrata,
položenih nad njihovim posvećenim uzglavljem iskoraka-
iznad zatrpane rake prebrođenih ratova.
Silina udara munje u crvotočinaste zbirke probuđenih zombija mononukleonskih anamneza,
seže do tančina klaustrofobične škrinje-
osmišljenih govorničkih izvedbi.
Šarenice očnih duplji uskoro će preuzeti
karakteristike umirućeg crvendaća,
a onda zažmiriti sažete u utrobi
nekog nasmrt zastrašenog ptića
što sudjeluje na gozbi odmetnika
iz krletke polomljenih krila sputavanja.
Zato već duže od dva desetljeća
spavam širom razjapljenih bjeloočnica,
imajući u vidokrugu tračnice jurećeg vlaka.
Ondje mi je ostalo nedovršeno,
prošlostoljetno dugovanje o nevinoj lakovjernosti
iz vremena vjerskog fanatizma
i bodljikavih stigmi tereta.
Posvema je jasno
da krivnja ne zalazi
zajedno sa ustrijeljenim sumrakom,
već uzima zalet,
poravnavajući se sa zrakama nedolazećeg svitanja.
Uviđaš li?
Nepovratno odlazim,
iako me predugo nema.
