Nit’ je izmišljen roman,
nit’ bajka,
samo posebna priča, srca mog.
Jednostavno,
na prvi pogled,
očima uprtim jedno u drugo,
sreli smo se i zavoljeli…
I riječi su od tad bile suvišne…
Putovali smo zajedno
i opet se vraćali,
kud god bih ja
i on bi sa mnom…
Sve one šume, puteljke,
ponio bih u koferu,
proljećni miris behara,
jutarnji mir,
noćni sporadični nemir
i rijeku zamućenu od kiše.
Čak i poslije oluje, prljave ulice,
ostale bi zaključane u srcu mom.
Svakim danom
bio je veći i veći,
nije prestao u meni rasti,
nit’ sijati,
jer znam,
nije sunce koje izlazi i zalazi svaki dan.
Jer znam,
jednom se u meni rodio,
u očima mojim i duši
ostaje zauvijek.
