Krila zemlje su ustala da zagrle žive.
Prašina svuda. Na ruci. U očima.
Krila neba su skršena, za krive.
Nemamo kuda. Vjetar kolje zubima.
Četiri zida su četiri platna
za živa imena mrtvih ljudi.
Malo je sunce prolilo zlata
da bi nas zaboljelo ovoliko studi.
Četiri zida su četiri slike
onih kojih nema a kojih će biti.
Svijet se umije naopako okrenuti
kad gladni se zasite a ogladne siti.
Držim ruku starcu koji miriše na more.
Slan vapaj vena jak umor izgovara.
Držim ruku starcu i ljubim mu bore.
Riječima raspirujem trag njegovog žara.
Njemu kraj još nije. More živi dugo.
Jako se razbijesni pa se brzo smiri.
Miriše na talas… Na suton i tugu
iz koje riba vatre nehajno proviri.
Drži me za ruku taj čovjek snažan.
Gleda me u oči, slabošću razoružan.
Priča mi o svemu što odavno znam,
taj moj starac- hrabar, buran, neobuzdan.
Prašina ustaje da zagrli mene
za koju je prestalo postojati vrijeme.
