VISOČICA
„Braćo, svi znate zašto vas pozvah. Ovako se više ne može,“ govorio je Apofis, glasno i odlučno. Stojao je na čelu stola. Sa njegovih strana, za stolom, sjediše Pustinjski prinčevi, njih šestorica. Sto prepun voća, hrane i vina. Velikaše i trpezu, u dvorištu nevelike Apofisove palate, ove svježe pustinske noći, osvjetljavale su baklje, simetrično postavljene iza velikaša, i debele svijeće raspoređene po stolu. Apofis, prvi među prinčevima, govoriše o slavnim precima, onim koji više od stoljeća vladaše Egiptom, ali i o zlu današnjem, i faraonu Amenhotepu Drugom, što ga provodi nad narodom Hiksa.
„Stotine naših djevojaka odveo je na svoj dvor. Sramoti i ponižava naš narod. Vrijeme je da odlučimo, hoćemo li živjeti kao kukavice ili ćemo mrijeti, ali i vratiti moć i slavu naših predaka.“
Ustade najstariji princ, Anun, već potpuno sijede glave. Bio je prvi prvi s lijeva, do Apofisa:
„Za mrijeti nikad nije kasno. Amenhotep ima veliku i jaku vojsku. Mi nemamo leteća kola Hateru bogova, da bismo mu se suprotstavili.“
„Ali imamo jako srce i vrsnog ratnika. Svi znamo kakav je vojnik moj vjerni Šaši. Braćo, ponavljam, pred nama je velika odluka.“
Ustade i krupni princ Nuhtar, prvi sa Apofisove desne strane. Snažnom rukom, nabreklih mišica, podiže pehar vina i povika:
„Za budućeg faraona, Apofisa Petog!“
Svi pričevi slijediše njegov primjer, svi, uključujući i sumnjičavog Anuna. Apofis, sada vedrog, nasmijanog lica, pljesnu nekoliko puta rukama, sporo, ali snažno. Iz mraka zasvira muzika. Pojaviše se i muzičari. Sa njima i djevojka duge, bujne kose. Svojom ljepotom opijala je. Plesala je igru života i smrti.
*****
Kod Kadeša grada, sastaše se velike vojske. Jedna znatno brojnija, faraona Egipta, Amenhotepa Drugog, i druga, manja, češće prošarana bojnim kolima, vojska naroda Hiksa. Desetine hiljada ljudi žednih krvi. Neko bi pomislio da se digla oluja kada vojske nagrnuše jedna na drugu. Oblaci pijeska i prašine, kovitlali su ka nebu. Ratna sreća u početku biješe na strani Hiksa. Apofis i Šaši, prinčev mudri, hrabri ratnik, jurili su bojnim kolima kroz redove faraonovih vojnika i pravili nered i paniku kod protivnika. Krici su talasali bojištem.
Ali, desni bok princa Nuhtara poče popuštati. Predvođeni svojim bojnim kolima, faraonovi vojnici su nadirali. Pravili su srp nad Hiksima. Šaši posumnja u izdaju. Tako brzo se ne pada. Povukao je dio središnjice nazad, dio bojnih kola prebacio na desni bok. Činilo se da će ustabiliti i uvezati redove. Ali tada popusti i lijevi bok. Egipatski vojnici provališe i napraviše polukrug, sada sa suprotne strane. Šaši je već bio siguran u izdaju. U hodu, napravi vojnički klin i započe povlačenje. Njegov gospodar, princ Apofis je ranjen, treba ga spasiti od okrutnih, osvetoljubivih Egipćana.
*****
Fenički brod plovi na zapad. Za njim jos jedan. Sedamdesetak najodanijih Apofisovih vojnika predvodjeni Šašijem. Probili su se kroz faraonovu armadu, privremeno su umakli Amenhotepovom bijesu. U gradu Tiru, oteli su ova dva fenička broda i sad plove u nepoznato. Namirnica imaju dovoljno za desetak dana. Ali faraon neće stati. Feničani su njegovi vazali, sva njihova flota uskoroće im biti za vratom. Šaši to zna i stalno tjera Feničane da ubrzavaju. Do granica izdržljivosti veslača i spretnosti korišćenja jedara. Oštrica dugog noža pod vratom feničkog prvog brodskog časnika, najbolji je motiv za to.
Šaši povremeno priđe nosilima na kojima leži teško ranjeni Apofis. Vidar briše znoj sa prinčevog čela.
„Izvadio sam vrh strijele. Strijela je bila pogana. Ranu sam premazao mastima, privio sam ljekovite biljke na nju. Sad sve zavisi od njegove snage i volje bogova.“
Šaši ćutke klimnu glavom. Neka bogovi budu sa Apofisom. Neka se oporavi. A, onda će zajedno stvoriti vojsku osvetnika. Po pustinji će prosuti utrobu izdajnika.
*****
Zaliv dugačkog poluostrva idealan je zaklon od progonitelja. Ali i zamka, ako budu pročitani. Pristali su uz obalu. Pokupili sve zalihe robe i brodove spalili. Dok je plamen gutao plovila, Šaši spazi suze u očima pojedinih Feničana.
Šaši naredi pokret i kolona krenu. Hiksi i fenički mornari. Treba se udaljiti od obale i zaklon potražiti duboko u unutrašnjosti. Izviđači su išli naprijed i vodili kolonu. Apofisovo stanje i dalje je teško.
„Šaši… moj jedini brate…
„Moj mač gladan je osvete, žedan izdajničke krvi. Kada se oporavite, bogovi će nas voditi, dok budemo dijelili pravdu.“
„Osveta… u tvojim je rukama… Ne dozvoli … da me Amenhotep nađe.“
Apofis ponovo izgubi svijest. Otrovi su obuzimali njegovo tijelo.
*****
Danima putovaše gustim šumama, dolinama uz rijeke. Apofis izgubi svoju posljednju bitku. Vidar pozva Šašija. Ratniku se ote teška suza, dok je gledao klonulo tijelo svog gospodara. Steže pesnice. Vidarevo srce je lupalo. U očima strah. Netremice je gledao Šašijev mač.
Turobnu tišinu prekinuše glasovi izviđača, upravo se vratiše iz misije.
„Ispred je naselje. Poveće selo od pruća, primitivnih ljudi.“
Šaši krenu naprijed sa izviđačima. Vidar najzad trepnu, odahnu.
Selo je izgrađeno na čistini, u dolini rijeke. U pozadini brdo. Šašiju je ličilo na egipatski zigurat. Ratnik je brzo razmišljao. Vojnicima je potreban odmor i oporavak. Apofisu treba skrovita grobnica i dostojan ukop. Seljani jesu daleko brojniji od Šašijevih ljudi, ali teško da tu ima obučenih, dobrih vojnika. Potrebno je otkriti glavu naselja, njihovog vođu, i onda, munjevito udariti.
Šaši se vrati svojim vojnicima. Sazva časnike:
„Još jednom vam kažem, bez pokolja, sa što manje žrtava! A, poglavica mora ostati živ!“
*****
Hiksi su lako osvojili naselje. Poglavica Motu, u njihovim je rukama. Najvredniji plijen. Šaši se starao, narednih dana, da njegovi ratnici ne pređu granicu, čime bi, koliko sutra, mogli izrodili pobunu mještana.
Vidar je balzamovao tijelo princa Apofisa. Na brdu koje liči na zigurat, već je nicala kamena grobnica. Nedjeljama kasnije, Šaši je u nju položio tijelo svog gospodara, princa Apofisa Petog, sa brojnim darovima, najvrednijim od svega što su imali sa sobom. Mjesecima kasnije, a mjeseci su se pretvorili u godine, Šaši i njegovi ljudi, učili su mještane lovu i drugim vještinama i znanjima. Zauzvrat, seljani su na Apofisovu grobnicu, u svojim pletenim korpama, donosili kamenje i zemlju, čak konopcima navlačili čitave stijene. Pravili su piramidu od zemlje i kamena, mnogo veću od onih u Egiptu. Za razliku od egipatskih piramida, ovdje je grobnica pri vrhu i teško će iko ikada pronaći Apofisovo balzamovano tijelo.
Neki vojnici vremenom oženiše se seljankama i izrodiše djecu. Drugi su čekali kraj gradnje, i povratak u domovinu. Sve vrijeme žeđali su za osvetom.
A brdo, brdo je raslo svakog dana, sve više, više, visoko, …, visoko, Visoko! Visočica!
