Nađemo nešto da zavolimo
pa se izgubimo.
Blesava, blesava djeca.
Smijale smo se glasovima
davno mrtvih, još nerođenih
pod ledenim suzama mjeseca.
Onda je zmija zaronila u okean.
Naslutila sam je.
Osmatrala sam kako elegantno
putuje
oštrim tijelom kroz tupu vodu
sa ciljem da zatruje slatkastu slobodu
besmislenih razgovora do zore,
dotjerivanja, igranja, pokore
pogledima- direktno iz mesa-
jasnim i snažnim poput željeza.
Stida nikad nije bilo.
Možda nas je to i ubilo:
klica straha od zmije.
Bolesna, dušo, možda;
ali ni slijepa ni gluva.
Da dođeš: vidjela bih.
Da zovneš: ja bih čula.
Govorim ti:
nije ljubav ono što nikad ne opeče.
I krv ponekad zasmeta dok teče.
Sluh.
Vid.
Govor.
Zmije pokušavaju
popiti vode što ih utišavaju
i mogu ih, kunem se,
lako potopiti
ako meso uspije progovoriti;
kažem ti:
kaži mi.
