Laički pokrenutom psihoanalizom
ne dopirem do nagovještaja nedefinirane osobnosti
što nagoni svrgnuću depresivnosti.
Tarem obraz o pothlađeni rubac zimskog ekvinocija,
moleći ubojicu koji me već jednom usmrtio da ovog puta zaobiđe prag utjelovljenja besmisla.
Manija proganjanja me upućuje u zagrljaj mrzlih elektroda koje nehotično spaljuju umrtvljenu kožu brončanih porezotina.
Anđeli tame orkestralno izvode uspavanku tahikardičnih sekvencija,
dok bestežinski lebdim na lokaciji smaknuća.
Stružem grimizne siluete sa utrnutih zidina paradigme,
gramzljivo hrleći ka delikatnim sekundama imitacije postmodernizma,
kajući se poradi zasjede u koju padoh suviše labilnim predumišljajima.
Približava se porozni mračak blijedih crta lica,
krijući od pokojnika kovčeg uskrsnulih nota preludija.
Ti, otprije spomenuti,
nesmetano mi zaogrni sasušene ekstremitete svojim tminastim koracima usputnosti.
Čak i kazaljke pokazaše smjer otuđenja svijesti,
zamaskiran u stasitu skulpturu mortalitetnosti.
Ne postoji cijena kojom bih mogla otkupiti kobnost samodestruktivnosti,
onaj od rođenja skovan pakt preuranjene smrti.
Nemoj ustuknuti pod riječima grandioznih finesa vrtoglavosti,
umjesto toga, poljubi križ pod kojim snivam i zamrzi planetu na kojoj si primoran ostati.
(Ne)ljubljeni, pepeo mojih udova otuđili su zloslutni barbari,
time učinivši da se zametne svaki spomen na uzaludno rođenje moje kopije koja nikad nije stvorena.
Zemniče, ne kuni uzdah što ti se otme iz prsnog koša,
jer ćeš pristići pred sud glavnog imperatora,
bez usrdne porote ili ikakvih mogućnosti nijekanja zločinaštva,
optužen za umorstvo nepatvorene djevojke stigmatizirajuće sudbe,
okrunjene trnovom krunom obrnutih tumačenja.
Učinjeni je grijeh povukao paralelu višedimenzionalnih carstava,
jer jedino je smrt posljednja istina.