Vjerovah da znam šta se krije iza kože.
Željeh znati šta se ne može.
Nježno, bijelo perje je moralo da ode.
Njen glas- zvona ženske utrobe.
Sad je tišina utamničila slobode.
Ne znam ko je bila,
zašto
ni kad je otišla.
Ne znam šta je htjela,
koga je tražila
ni šta je snila.
Krilima je mogla označiti dušu
i kljunom slomiti zemljinu koru.
Nije uradila ništa.
Plašila se iskusiti noćnu moru
koja je vječnošću pritiska
a ime joj je Dodir.
Zato vrijeme staje.
Kobni, tupi vrisci se tuku u glavi.
Blokiram puteve, zapečatim vrata;
ali stiže me žar te ljubavi.
Oblačasto, bijelo perje je moralo da ode.
Njen poj- zvona ogorčenog srca.
Sad je tiho.
