MUŠKA VODA – ŽENSKA RADOST – ADMIR DŽIBRIĆ
Kao u nekoj bajci kad skriveno blago u nekoj slamarici čovjek traži, očima vršljam, kao što radi i svaki došljak. I dok u tom nečem nepoznatom uživam, zaustavljam pogled i tek podižem bradu ispred hair – česme, žeđ bi da ugasim. Ma koliko te zanosom nekim put nosi, opet i umor donosi, pa itekako dobro dođe gutljaj hladne i bistre vode. Nastavak puta u zagrljaju sunca traži dodatnu snagu, kao autu benzin.
I dok zeleni cvjetni perivoji sad kao magnet vuku sebi, taj strašni nagon kao magično zrcalo svjetluca, izbija na površinu, noge nosi prema nečem nevidljivom i zabranjenom kao što iza zamagljenih kapija vuklo je sve avanturiste, putoholičare.
Među naseljem Brateljevići susrećem i vile. Kao na krilima odnekud dojezdiše, čini mi se da namjeračile ove đul – djevojke, na obližnji izvor, hladnom i bistrom vodom žeđ da gase. Usput, vidim i pristojno odjevena muslimanka melje ručno, okreće mlin na klupi ispred dućana. Sve ukazuje da ljudi ovdje još uvijek se bore bez obzira na savremenost i tehnologiju da očuvaju i tradiciju ovih krajeva.
Putovanje, to jest traganje nastavljam sve dok cilj ne izbi pred očima. Hladan izvor i tek onako primitivna cijev kroz koju je šikljala voda. Ali, ne baš obična.
Otomanski putopisac Evlija Čelebija pisao je u XVII vijeku u svojim putopisima o ovoj vodi:
„Ima jedna maršuta dobro utabana, nagrnulo i staro i mlado, sa svih strana ćafiri, i siromasi i kmetovi na mazgama s ormom, preko makadama i gudura na doratima iz Sandžaka, pohrlile age i begovi i voziše je čak i u Stambol kućama: i u drvenim kacama i staklenim balonima.
Tu vječita gungula, jer ako okopne snjegovi nema u okolici mira povazdan.
Eh, šta ti je žeđ il’ prokleto samo ljudsko oko“.
Od tog vakta vazda se i sad prepričava, pukla priča i do Kaira, u hladu borova ovdje vršljaju mnogobrojna stopala, svi znaju gdje je, nije više tajna i bez protokola, svi složiše priču, u gradu gdje nema hladnih postelja.
A narod k’o narod, zbija šale:
Šta će ti hećimi – rekao bi jedan, drugi složio bi kontraverzu: nije to, napiješ se, pa možeš k’o …., već jedan poklon šume i Konjuh planine.
Teško se oteti dojmu u vjerodostojnost svih mahalskih priča i nagađanja, ali sigurno poboljšava cirkulaciju i jača vitalnost.
I svaka je takva, povoljna klima i četinarska šuma, još dolazi iz stijena i dubina.
Sad turisti zbog nebrige vlasti i ljudi sve manje zalaze, a Konjuh sve više pada u zaborav.
Džabe što je kao ljekovitu prizna još i tad Austro – Ugarska.
Sve je prolazno. I vjera izumre gdje umiješa prste – Kurva politika.
(2017)
