spot_img

Admir Džibrić: Noći u Cadizu

Koračajući kroz ovu tvrđavu u Cadizu i razgledajući antikvitete iz prošlosti ne smijem poreći neke činjenice.

Po ovim plahtama što sad vidim, valjale su se odane sluškinje i ropkinje iz krstaških ratova u svojim crvenim svilenim haljinama i s otvorima iz kojih su izbijale nabrekle grudi, gospodi i višim činovnicima bile na usluzi, mogle su se sigurno ispričati priče i priče. Hodnicima kako noću i po spavaćim sobama čuli su se grohotom osmjesi i zvuci muško – ženskih igara, vino ispijalo i teklo pohotno tijelima, lebdjela u zraku raskalašenost, kako spletkarili su i stari i mladi.

Istina, tu strast i taj neizrecivi nemir utkan i duboko urezan u njihovoj koži ima svaka epoha. Svaka epoha ima iste mirise, u svakoj čovjek putuje na iste načine.

Nisu ovdje sigurno samo vođeni razgovori o osvajanjima, o borbi za vlast i nekim problemima vezanim za narod.

Požuda za nečim nedoživljenim u svakom od nas stanuje.

I stoga nemam ni pravo ni da rasuđujem, nit da osuđujem. Ni neku ropkinju, vlastelu, nit ostale.

Poroci su najteži dio u čovjeku i teško im se oduprijeti. Nijedno društvo nije bezgriješno i daleko je od Boga i vjere u njega.

I nije ni čudo što meni vrzmaju se takve misli kako je neka Meri, Jozefina jevtino davala se na sofi, u nekom polumračnom kutku nekom kralju, princu ili vitezu, pilo se vino u veselom i dinamičnom tonu, orgije bi se nesebično nizale i svo to svjetlucanje nemorala bi tek nestalo kad golemo sunce zakliktalo noći u inat, u znak pobjede.

Nebo bi uz poneki zvižduk vjetra prsnulo u smijeh dočekavši ptice raširenih krila, svo to jurcanje praznine ponovo bi iskesilo zube.

I horizontalno i okomito sve bi ono zgniječilo, zavjesa bi pala i čekala kad će opet pasti mrak, čovjek iz svog gnijezda krenuti u osvajanje, u njegov vječiti izazov što mu nudi ono neočekivano, a opet to nešto željeno il’ neželjeno.

Svi smo mi na kraju opet samo ljudi.

I stoga, ne mogu, a da se ne upitam:

Razvrat, bludničenje je li samo gađenje siromaha ili samo zavist i ljubomora?

O tom bi samo isplivala istina kad bi svi u toj ulozi bili i znalo bi se ko je kakav.

 

 

(2017)

 

Admir Džibrić
Admir Džibrić
Džibrić Admir, rođen 1972.godine u Tuzli, BIH. Pisac, kolumnista, Poeziju piše od svoje četrnaeste godine zarad srca i duše. Autor je pet zbirki poezije, od čega jedna za djecu..Živi i radi u Lukavcu.