Tužno je to, što čovjek gradi vještačku slobodu unutar raznih granica i ograničenja, moranja, to je život u iluzijama i samoobmanjivanju, umjesto da slobodu stiče izvan granica raznih nametanja i uslovljavanja.
Mislim da ne postoji veći zločin od onoga kada čovjek emotivno povrijedi osobu koja ga najviše voli. Najgori slučaj toga je kad to čovjek učini nenamjerno, nesvjesno, sasvim nehotice, tada i on pati, živi u kajanju i teško se miri s time, teško sebi oprašta.
Mislim, a zapravo sam siguran, da ne postoji veći zločin, da je slomljeno dječje srce veća tragedija za čovječanstvo nego bilo kakav genocid. Mislim, a zapravo sam siguran, da ne postoji veći oblik monstruoznosti od onoga kada u nekome ubiju duh, naročito ako je to bio duh jednog kreativca, ili duh genija, duh brižne majke.
Tužno je to, što se često igramo nekakvih graveđivanara, gradimo kuće i prostorije u kojima se zatvaramo, podižemo visoke betonske ograde i otuđujemo se jedni od drugih, stvaramo lične granice, a svi sanjamo o pejzažima beskonačnosti. Još tužnije je to što danas čovjek prodaje one najdragocjenije vrijednosti, ono što je vječno, kao što je ljubav, zarad ništavnih i prolaznih stvari, tričarija, zarad propadivih tvorevina, lažnih i vještačkih tvorevina, što se gine sa uvjerenjima i idealima, zarad lažnih, pogrešnih, vještačkih i bolesnih ideologija, a ne živi se radi umjetnosti i kulture, radi mira i sloge.
Tužno je to, što čovjek govori o istini, što poziva na osvješćivanje, na to da se oslobodimo stereotipa i sujevjernih pogleda na život, a on zapravo živi na liniji nekakvog ekstremnog paradoksa, ukotvljen u egoizam i hedonizam koji rastu poput kancera, bestidno i drsko.
Tužno je to, tužno i pretužno.
