DEER TICK „VOL. 1“ (2017)
KEČAP, BEZ SENFA
SANJIN ŠTRBAC
Krajnje je vrijeme bilo za novi album grupe Deer Tick, jedne od onih grupa koje je iznjedrio 21. vijek ali ga sjajno spajaju sa proteklim vijekovima, naročito sa dvadesetim, podrazumijeva se. Poslije introspektivnog „Negativity“ (2013) ,koji je bio rezultat brojnih promjena u muzičkom izrazu ali i životima članova grupe , posebno lidera,pjevača i glavnog autora John McCauleya i donio neke novine u zvuku, konačno se pojavio proizvod pod njihovim imenom. Ove godine su u Ardent studiju u Memphisu snimljena čak dva , zasebna, nezavisna jedan od drugog, albuma. Prvi „Vol. 1“ snimljen je u akustičnom, americana, folk, country rock maniru sa pjesmama u kojima ima puno ličnog ,emotivnog i dirljivog materijala. Drugi album „ Vol. 2“ je izdanje koje se može opisati kao garažni rok ili punk rok . Kako čanovi grupe ističu, vodili su se muzikom grupe The Replacements kao vodiljom u pjesmama koje su stvarali. Jako je zanimljiv i omot oba albuma, na kojem su kečap i senf, uz voće i povrće. Hot – dog koji nam Deer Tick nude, ima dva ukusa, u jednom je kečap a u drugom senf. Simbolički shvaćeno.
Grupa je osnovana 2014. A prvi album „War elephant „ su snimili 2007. Imaju još četiri albuma od kojih je vjerovatno kod kritike i publike najbolje prihvaćen „Divine Providence“ iz 2011. Deer Tick su grupa koja je neophodna ovih dana, njihov zvuk koji je spoj punk i garage muzike, sa countryem, folkom i muzikom najvećih kantautora pop muzike. Uobičajena priča za muziku novog tradicionalnog zvuka , s jedne strane Gram Parsons i The Byrds a s druge The Stooges, Velvet Undergound i MC 5, npr. U slučaju grupe s Providencea , Rhode Island,koja predstavlja drugi ili treći naraštaj roots rocka, tu je muzika The Ramonesa, Sex Pistolsa , The Replacements, Nirvane a s druge strane Hank Williamsa, Paul Westerberga ,Big Star, Bob Dylana. The Kinks i The Rolling Stones se tu obavezno spominju, kao preteča njihovih direktnih uzora , ali i pri stvaranju pjesama ili atmosfere koju dočaravaju , dosta sličnosti sa npr. „Exile on main street“ u onim detaljima njihove savršene razuzdanosti. Paul Westerberg je za njih napisao pjesmu „Mr.Cigarette“ koja se nastavlja na pjesmu „Mr. K“ , priču nalik „Diplomcu“ sa Dustin Hoffmanom, sa albuma „Divine Providence“,sa kojeg dolaze kafanske“Let s all go to the bar „ ili „ The Bump“ ,pomalo ironične, „klovnovske“ pjesme koje su obožavali mladi iz pabova u studentskim gradovima. To je bio jedan od razloga zašto ljudi vole Deer Tick, vesela atmosfera , hedonizam, američki punk – folk pab – rock , slavljenje života. Ali tu su i kompleksnije pjesme kao „Main street“ ili „Baltimore blues no. 1. „.
Čuveni rok kritičar Allan Jones je s razlogom utvrdio da je ova grupa neophodna i nužno potrebna, opisujući ih kao band koji “bukom opisuje vrstu rock n rolla koji ne čujete često ovih dana…, vrstom koja raspaljuje svjetla svuda naokolo kao kuća u plamenu“.
John McCauley je poslije divljih dana , alkohola i droga , više projekata u kojima je u isto vrijeme učestvovao, družeći se i svirajući sa mnogo dobrih i važnih muzičara te generacije , svirajući i solo na bilo kakvom mjestu gdje je to moguće ,došao u situaciju da se smiri i oslobodi nekih poroka. Oženio se prilično lijepom pop pjevačicom Vanessom Carlton i s njom ima kćerku. Stevie Nicks, legendarna pjevačica Fleetwood Maca i jedna od kalifornijskih pop – ljepotica je bila na neki način povezana sa tom ženidbom i Johna je opisala kao čovjeka koji je „na jedan način nalik Tom Petty , na drugi Johnny Cashu a a uz to je divan i neobičan „ . U jednom, svježem intervjuu , John govori o svojim početcima, kako je slušao punk sastave, zatim otkrio Hanka Sr. Pa onda likove kao što su Karen Dalton i Nick Drake, i to tome kako je stvorio taj „punk – folk“.Živi u Nashvilleu a nedostaje mu rodni Providence i poznata lica koja su bitna za jednu familiju.Dosta je na njega utjecala i Nirvana koja je obradila Leadbellyevu pjesmu „Where did you sleep last night“ . O nepredvidim nastupima ,u kojima je bilo i punka, i folka pa o nedostatku panka , o večerima koje su ga vodile od obrada Nirvaninih pjesama do dvorišta Guy Clarka koji je hvalio njegovo sviranje. Govori o životu koji nije zanimljiv za pisanje pjesama ,o tome da nikada nije bio dobar u pisanju srećnih i veselih pjesama.Ističe svoju opsjednutost gangsterima i razmišlja o solo albumu gdje pjeva standarde. I dalje pije pivo .
Tu počinjemo priču o albumu Vol 1.
Rekli smo da je to akustični, americana, folk album gdje je ta ljubavna i melanholična poezija sa McCauleyvim vokalom koji mnogo duguje pank muzici i sa odličnim muzičarima iz grupe koji svi imaju irska ili vjerovatnije keltska prezimena, važan događaj za jednu godinu u muzici.
Album otvara prelijepa „Sea of clouds“, tipična balada iz Johnove pjesmarice, romantičniji je nego inače, od akustičnog početka sa gitarom do penjanja sa bubnjevima , električnom gitarom i klavijaturama. Pjesma upućena osobi koja „živi na moru oblaka i pitanja da li ikada silazi na zemlju“.
„Card House“ ima latino početak ,sa mandolinom i dobošem i prateće vokale, saksofon , pomalo podsjeća na „Violent Femmes“, jedna metaforička priča.
„Hope is Big“ je nježna balada sa usnom harmonikom, klavirom, koju potpisuje gitarista Ian O Neil, nježna balada o prolaznosti i nadi i borbi.
„Only love“ je optimistična, ljubavna balada u kojoj se kaže „but it s only love ,so don t be afraid, it will let you down , but not today „.Raskošno i lijepo.
„Coctail“ sa country rock uvodom i klavirom je jedna autoironična priča o novom poglavlju bez puno alkohola, bez koktela svakog jutra i kako to izgleda , kome čovjek da se okrene kad svijet počinje da se čudno ponaša ,o tome kada se sa koktelom razmjenjuju mrki pogledi.
„Me and my man“ je jedna sjajna ,vesela i predivna pjesma , koju je komponovao i otpjevao bubnjar Dennis Ryan , „Me and my man runnin fast , catch us if you can“ . Soulom obojen glas i vrhunac americane danas. Levon sings.
Predivne „End of the world“ i „Limp right back“ su melanholične, sjetne balade, nježnost u McCauleyvom glasu i dramatičnost u borbi emocija.
Za kraj, izvanredna „Rejection“ ,odbacivanje , nepristajanje na odbacivanje , ljubavna priča, „ i will give you my hand , i will give you control“ i „don t wanna loose like that“ .Sjajni akustični solo za kraj ove dirljive minijature Komplikovani odnos. Neka vrsta žrtvovanja.
„Vol . 1“ je poslije pauze u radu, novog načina života , spremnosti da se potpuno ogoli i prikaže sva sila emocija u jednom intimističkom, introspektivnom , nježno – melanholičnom , lirskom izdanju sa puno pažljivo i majstorski odsvirane muzike , jedan izuzetan album koji americana ili folk – rock muziku čini podignutom na jedan viši stepen.
