Svi imaju masku. I vjerski poglavari, državni činovnici, prijatelji prvog i drugog reda, neznanci, trgovci, pa čak i rođena djeca. Možda sam ja jedini glupan, častan izuzetak?
Jer sam takav mogao pod maskom i s tim naklonom poput engleskog lorda od Velsa u prošlosti kreveljiti se kojekakvim glupostima tih vlastelinskih sinova, slušati nitkove, glupane, džabohljebaroše o politici koji zarad svojih nekih interesa nerijetko zatiču i mlade pastuhe u svom krevetu dok izvršavaju bračne obaveze. U alkoholu i svim povlasticama uživati, žderati tuđe i grliti i mlade konkubine, sve što mi rukama dođe. Koristeći smicalice i njihove fraze biti i prevarant, i junak u očima manjine što vlada, praviti se lud i slijep što narodne mase su gladne, samo što nije eskiviralo im i ono malo mozga. Bjanko mjenice otete od naroda i radničkih klasa ispisivati bez trunke savjesti raznim sponzorušama i raspikućama.
Mogao sam slušati advokatske niske poglede na probleme običnih smrtnika, seljaka, doktorske hvalospjeve kako su spasili nekom život (jedino ovoj populaciji skidam kapu), malo pijane dame, žene od sve ove elite dok pričaju koji dijamant ima veći sjaj, a da pri tome ni ne spomenu onu gladnu i mršavu djecu u Africi, slušati nekog nitkova i podrumaša što laže kako je on doprinio više u ratu od nekog borca što je i danju i noću, ljeti i zimi, i po kiši čučao u rovu s puškom u ruci, i da ordenje i zahvalnice su u pravim, njihovim, a ne onih koji zaista to zaslužuju.
A meni dosta, i iz glave kipi moja savjest i tvrdoglavost. Dosta što prisustvovah jednom takvom maskenbalu.
Više to je ličilo kao na paradu i skup svih bogatih Židova s cijele zemaljske kugle, nego što uopšte je njegova i namjena bila.
Pojam časti i ponosa zamr’o je nad laganim pokretima.
Neki strah u meni motao se vazduhom, uz neko drhtanje oči su mi usplahirene zvjerale kraj džanli pendžera iščekujući nešto, ne očekujući prvo će da iznenadi ih užarenim treptanjem žuti snop sunca što prosu se dolinom Spreče i ukaza se nada poput Gospe u Međugorju.
Bogato prostrti stolovi u unutrašnjosti, u izobilju hrane i pića, od kavijara do šampanjca uz izvještačeno paradiranje priglupih slaboumnika što pucaju od samoljublja i oličeni razbibrigama samo su dokaz ovo mjesto, smrdljivo gnijezdo su glamurozni rezultati neatraktivnih perspektiva, na sve liči samo ne na okruženje u kojem odišu mubarek i rahatluk.
Ne želeći sebe prikazati u ovom retro – negativnom ambijentu poput živčanog, rastrešenog i neuračunljivog čudaka počeh se smijati na njihov način, ne odavajući se pritom da ovaj svijet nije taj koji podržavam.
Glumeći kao Ričard Gir i aplaudirajući ponekad, čak i kovajući nekog u nedodirljivog sveca htjedoh pokazati koliko gluma i laž osvajaju naše odaje.
U tom urbanom kolosijeku primijetih najobičnije maske ipak glavu čuvaju od vampira što bi u samo jednom balu posisali tvoju krv.
Upoređujući simultanku i riječi mog prijatelja fra Petra dok u svom zanosu o poštenju priča i o dolasku pazarnih pajaca što k’o klovnovi viču u glas, u želji da postanu „zelenaši“, potvrdih u sebi vjerodostojnost njegovih iskaza i u postojanje baš takvog zmijskog gnijezda.
S desne strane su naspram mene bili spletkaroši, dramaturzi spremni misterioznim ćutanjem il’ sumornim pričicama za laku noć ocrniti pa i kralja ako treba, glumeći katila il’ dželata odrubiti glavu ne bi li se istakli oni i kako njihova djela govore o pravičnosti svega učinjenog.
S lijeve opet istomišljenici s vladajućom strukturom, intelektualna elita, te nisam mogao da utvrdim čija strana više naginje tvrđem egoizmu. Bilo je tu još i kojekakvih čudaka, ali nijedan od njih sigurno nije bio tu zbog obične raje, već samo radi svog vlastitog interesa.
I dok tamna nespokojnost nalik je humci s mezara, jezive sjenke su podmetnule nogu za svagda, od neugasivih bdjenja trbuh naduvan ovim bljuvotinama, nije znak da mir je sačuvan.
Zacrtana iskra, a neostvarena, još jedna je pusta želja.
Bez ruku, bez nogu, očiju, ja sam većinom, ali opet svoj.
I dokaz čovjek gubi na kraju. Ja ne mogu, pa bog. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da život i svoju postojanost zasnivam na gnusnoj laži i otrcanoj frazi „ svi smo mi jednaki“.
(2017)
