Ne znam od koga sam čula metaforu da je život kao klavijatura, sačinjen od bijelih i crnih tipki, koje zajedno daju predivnu melodiju. I svidjela mi se. Često je koristim u svom radu sa klijentima jer život zaista jeste kao klavijatura sa svojim svijetlim i tamnim periodima koji se vremenom smjenjuju. Uživamo u svijetlim, dok nas tamni lome i nekako ostavljaju dublji trag. Može li život bez tih tamnih perioda, perioda koji se tako duboko utiskuju u nas, periodima koji su najčešće vezani za gubitak. Može li?
A čovjek je rođenjem predodređen za gubitak jer kroz život ne ide sam, veže se za druge, bez njih ne može. I tako ‘’vezan’’ odrasta sa budućim gubitkom jer mu veza sa drugima, želje, očekivanja prožimaju život. Najčešće su na početku ovi gubici nečujni, a zatim odrastanjem postaju sve glasnije. Neki od ovih gubitaka jače bole, ostavljaju trajan trag. I čini nam se da se nikada u potpunosti ne oporavimo od njih, da naučimo tek da živimo sa njima. Kod nekih trag vremenom izblijedi i zamijene ga nove veze, nove želje, nova očekivanja … I tako nastaju ti tamni periodi na klavijaturi našeg života koji se prepliću sa svijetlim, koje nekada slabije ili jače pritiskamo, dajući melodiji života jedinstveni pečat.
I kada bolje pogledamo tu našu klavijaturu vidimo da nas naši gubici nas tvore, uče nas o nama, čine nas onim što danas jesmo, daju snagu da idemo dalje, usmjeravaju naš dalji put, postaju tamne tipke koje svojim tonom obogaćuju melodiju … A najjači od njih, ostavljaju nam ljubav, ljubav koja ne prolazi, ljubav utkanu u naše biće … Ljubav koja vodi …
Pružimo ruke prema tamnim tipkama, prihvatimo da su dio naše klavijature jer „Bog nam daje ono što možemo podnijeti „, a život nas gradi kroz ljubav i gubitke, dajući nam najljepšu, jedinstvenu melodiju koja se na našoj životnoj klavijaturi može odsvirati.
