PRODUŽI DALJE
Napamet sam naučio najnoviji Zakon o saobraćaju. Kad ono, policija na vidiku.
I to, na moju veliku nesreću, baš sada kad sve imam. Od prvog do posljednjeg dijela opreme.
Dok mi se jedan policajac lagano približavao, samo sam mogao da zamišljam cifru kojom će me rebnuti.
Kada je bio sasvim blizu mene, salutirao je po propisu i započeo službeni razgovor:
– Vidim, dobro ste se opremili. Mašio se džepa i iz njega izvukao džepno izdanje Zakona o saobraćaju. Čitao je isti spisak koji sam i ja koristio pri nabavci.
– Zimske i ljetnje gume?
– Imam.
– Rezervni točak?
– Imam.
Ali, nije samo to bio problem; imao sam i lance, i prvu pomoć, i trougao, i sajlu za vuču, i fluoroscentni prsluk, i rezervne sijalice… Sve!
I to novo, neupotrebljavano!
Uzalud sam pokušavao da se branim govoreći da mi se to više neće desiti. Plavac je bio nemilosrdan:
– Dakle, ništa ne fali?
– Ništa, nažalost.
– Šta sada da ti radim?
Čim je prešao na „ti“, znao sam šta mečeka. Htio sam da se nagodimo, da me pusti, ali taj je bio jedan od onih zadrtih likova.
– Ti si se baš držao Zakona o saobraćaju. Sve imaš! – komentarisao je uzimajući mi podatke.
Odustao sam od daljih izgovora. Jasno je daimam sve što treba. Kakav maler!
Ko bi se nadao da će me već prvog dana primjene Zakona startovati „plavi“.
Nijesam imao nikakvo opravdanje što nanedozvoljen način, na proširenom dijelu magistrale, gdje ni tezgu nijesam zakupio, prodajem švercovanu robu.
A kako bih lijep utisak ostavio da imam auto i sve to u njemu, i da su me negdje u vožnji zaustavili radi kontrole!
Pandur bi me samo pozdravio i dao mi znak da produžim dalje.
Perica Jokić
