METROPOLA JE METROPOLA – ADMIR DŽIBRIĆ
Postoje razne eglene.
No, il’ to bilo između obične raje, kazivao poštar, neki skroman čovjek il’ neki bogatun sve se završavalo od pamtivijeka na istom:
Svukud jarane pođi, al’ obavezno u Beč dođi.
Beč je Beč.
I mnoge karavane odvedu čovjeka svugdje. Nekog slučajno, nekog s namjerom.
Mene opet kao ovog drugog, da se uvjerim u ono što kažu.
No, iskreno nisam ni sumnjao u vjerodostojnost tih njihovih eglena.
Više me vuklo ono znatiželjno oko pustolova što već počelo je da migolji na samoj kapiji grada.
Tu mi već nagovještava da ulazim u grad ne tako skroman po svojoj arhitekturi i neopisan što putnike opominje na svoju neodoljivost i šarm već na prvim koracima.
Za svaku oazu vežu osmijeh i sve popratne reakcije, azurni predjeli…
Priznajem, nakon Jadrana nedostaju velike igrarije vode, žubora i pjene, jata i galebova što grakću.
No, ovo putešestvije udaljeno od morskog žala i nema cilj od mene napraviti nekog koji će to sve to vrlo lako zaboraviti, ali u jedno sam siguran opet da će probuditi ono malo budalasto čeljade što će kidisati svim i svačim, svakom džadom i ravninom ne bi li vidio sve ljepote što nude ovi krajevi.
Ovdje su i age putujući iz Bosne ili ko zna odakle dolazile na konjima u mehane, ostavljajući zlato i dukate da uživaju u raskoši i ljepoti.
Vjerovatno bi trebao spomenuti i priču o putniku iz Doboja iz 1826. godine što je putovao na svom crnom vrancu u ovaj grad s željom da ga vidi i koliko se on svih ljepota nagledao, ali i kolika je besmislenost bila krenuti njim u Beč ( ipak želja je želja).
No, sad vranaca nema, zamijenili ih željezni konji i moderna prevozna sredstva, mnogo brža i komfornija, s klimom i ostalim.
Jest, takva putovanja su sporije tekla, ali zasigurno je bilo i više dogodovština vezano za sve.
I vrijedila su, jer se imalo šta vidjeti.
Na svakom koraku mogli su se primijetiti ostaci Austro – Ugarske monarhije;
Volksgarten – dio grada poznat po parkovima, smješten u trokutu znamenitosti Heldenplatza (Trga junaka), Parlamenta i Burgtheatera. Jedan je od dva vrta – drugi je Burggarten. Spomenuo bih i Hofburg, sjedište moćne Habsburške monarhije što je bio sve do kraja Drugog svjetskog rata, te dvorac Schönbrunn što zaista svojom impresivnošću pažnju je plijenio.
No, najviše me je očarao dvorac Belvedere.
Ta stoljetna građevina, sagrađena je u 18. vijeku kao ljetna rezidencija Princa Eugena Savojskog, velikog vojskovođe u vrijeme Habsburške monarhije.
Bila je sastavljena iz dva dijela, iz gornjeg i donjeg. Ono što krasi ovaj dvorac osim ljepote, pa smijem reći i nadrealne, (a ima istorijski značaj) je što je to bilo mjesto gdje se zaustavilo dalje napredovanje Turske imperije.
I da ne nabrajam više sve te blagodati Beča
(a trebalo bi mi bar dva dana) i šta je sve moje oko vidjelo i kakvih ljepota, a ono čega sami mještani nisu ni sami svjesni, odlučih na
kraju dana uzeti odmor da gledam kako rijeke ljudi teku u oba smjera i svi se žure i popijem njihovo piće, neki razblaženi koktel i smijem na njihov način dok raskošni plavi svod pleše i ove ljepote nude mi smiraj.
(2014)