Znaš.. ponekad se stvarno pitam koliko poznajemo ljude za koje smo vezani?
Mislimo da ih u Dušu znamo?
Greška.
Znamo samo dio koji su oni istinski podijelili sa nama.
A šta sa svim željama koje sebično čuvaju samo za sebe?
E one su ključ u njihov Svijet.
Svijet pun novih svjetova. Neotkrivenih. Jedinstvenih. Koji su samo njima znani. Ne ono što su rekli. Riječi nikada nisu bile mjerilo. Samo prekrivač. Dobar prekrivač.
Zamisli da možeš na trenutak zaviriti u njega. Šta misliš da bi našao?
Ne znaš?
Našao bi Mir.
Našao mi tiho more.
Našao bi Sebe!
Znaš.. smatram da je to potpuno ispravno.
Ali stvarno.
Jer gledaj zašto da se otvorim i pustim nekog u svoju bajku koju tako ranjivo odgajam i čuvam od svakog zalutalog osudjujućeg pogleda ako on ne želi da je osjeti? Ali onako iskreno, Očima djeteta da se potpuno da.
Ne. Ne želim.
Ali smatram isto da bih tako gladno prihvatila iskreni kucaj na Vrata mog malog Carstva. Da zajedno sanjamo.
Ja i potpuni stranac koji Osjeća.
