I ne volim obećanja.
Ona sa kojima se ograničavamo da će nešto biti baš onako kako smo rekli.
Svaki dan je za sebe poseban i jedinstven i drugačiji.
Zašto onda i mi da ne budemo takvi?
I ne volim šablone.
Ubacuju me u kutijicu koja nema čak ni prozor.
A ja volim da gledam kroz prozor.
I ne volim mlake zagrljaje i poljupce.
Zašto imamo ruke nego da stegnemo nekog tako snažno da osjeti koliko nam znači?
Zašto nam služe usne nego da ih spojimo i utonemo u neki novi Svijet?
I ne volim predrasude.
Zašto bi meni nešto smetalo kad smo svi tako različiti i svako ima svoj način na koji gleda na Ljepote ovog Svijeta? Koje pri tome nisu ni dobre ni loše, već jednostavno takve kakve jesu, tvoje.
I ne volim uvijek da pričam.
Riječi tako često nisu ni potrebne jer ne mogu da izraze sve ono što Osjećam, pa prećutim.
Ima nešto neopisivo lijepo u toj Tišini.
I ne volim..
Ne volim da ne volim,
Ali zato volim sve da Volim.
Jer sve je tu samo da se voli.
