Nije prošlo ni tri dana kako dovedoše Stanku Vidoju, a već zapuca prvi šamar. Ko je prvi počeo, to niko nije znao! Da li je Stanka nešto pogrešno uradila ili mu nešto prigovorila, ili je on onako iz obijesti ošamari da se pokaže pred ukućanima, to nije ni važno jer se nastavilo iz dana u dan. Njoj taj prvi šamar kao da je bio pokretač da mu odgovara i to je radila i kad god je mogla. Kad bi joj on govorio da ućuti ona bi njemu u inat još više sicala a onda bi on nju tukao. To inaćenje bi trajalo dok se neko od ukućana ne bi umiješao i razdvojio ih. On bi onda nju psovao a ona njega klela a familija bi ih mirila. Ne da ju je tukao, no nije micao ruku sa nje. Šamar je bio kao milovanje pri tojagi i biču, ali od svega je bio najgori mokar konopac koji joj se usijecao u kožu a krv se slivala niz leđa. Ali ona od bijesa nije osjećala bol već bi ga i dalje prkosno klela.
Tu vatru između Stanke i Vidoja znala je često da zapali i svekrva. Ništa joj nije bilo dobro kako Stanka uradi ali najgore od svega je to što je Vidoja zvala imenom. Peksinulja, umjesto da kaže On ili Čoek, kako se uvijek zborilo, ona, besramnica zove ga imenom. Ali kad bi Vidoje počeo da tuče Stanku ona bi se uvijek umiješala i odbranila je, jer bi tada pomislila na sebe kako je isto tako bila tučena dok đeca ne pristasaše i nedadoše ocu da je više tuče. A i on poče da pobolijeva i gubi snagu i posle nekog vremena umrije.
Psovke i kletve su bile svakodnevica u njihovim životima. On bi joj govorio: Stala ti voda u usta! A ona bi njemu: Ubilo te vrijeme iz oblaka. Kad bi Stanka bila noseća onda je među njima prećutno potpisivano primirje. Nit bi je on tukao, nit bi se ona svađala. Ali čim bi dijete malo ojačalo, sve se vraćalo na svoje staro mjesto.
A onda jednog ljetnjeg dana kad se skupila moba da pokosi imanje udari grom iz vedra neba i ubi Vidoja. Stanka od tog dana zaćuta.
