COCO HAMES – „COCO HAMES“ (2017)
DJEVOJKA SA KARIRANOM KOŠULJOM
SANJIN ŠTRBAC
Jedan ženski, neotradicionalistički ali moderan album , sa puno razumijevanja i poznavanja raznih žanrova koji su poslužili da se uokviri vlastito emotivno i životno iskustvo, da se opiše svijet i ljudi koji nas okružuju ali i vlastita samospoznaja, je nedavno objavila Lindsay „Coco“ Hames. Njen muzički put je išao od garage rocka, punk rocka, hard rocka preko roots rocka i garage popa do americane, country rocka, countrya , soula, doo wop a i popa. Crvenokosa, simpatična ,bucmasta djevojka iz komšiluka sa kariranom košuljom koja je nekad bila vatrena crnka u trikou i sa martinkama, iz garaže je, bez velikih ambicija i umjetničkih pretenzija,služeći se klasičnim i skoro zaboravljenim muzičkim idiomima stvorila veliku američku pop ploču ,i ne samo američku , već album sa univerzalnim porukama i muzikom. Jednostavnost je stvar koja se najteže uči i nauči . Coco je izbjegla sve zamke i opšta mjesta koje se javljaju kod revival albuma ali i kod pisanja o muzici , kao i u glumi ili književnosti , otišla daleko od banalnosti, bahatosti i jalovog artizma. Na početku njene karijere stvarala je pjesme u trajanju od dva minuta , u stilu „udri i gotovo“ a danas je to divna, stilizovana i emotivna muzika, ona slika portrete a češće autoportrete. Vedrija verzija „Goin Back“ Carole King koju je sigurno slušala.
Coco Hames je počela karijeru u garažnoj grupi The Ettes , 2004. godine. Snimili su pet albuma. Coco svira gitaru i pjeva , društvo joj čine basista Jem i hipersenzibilna Poni koja lupa bubnjeve. Njhov prvi album koji je reizdan 2016. nam nudi čisti, žestoki garažni zvuk sa elementima punka ili čak hard rocka ,kako je to neko primjetio . Poslednji klasični album koji su The Ettes snimili je „Wicked will „(2011.) , odličan album , gdje je primjetno otapanje žestine koja ih je pratila na početku , naznake balada , jedna alt country numera – „Teeth“ ,i neke stvari koje smo mogli definisati kao laganiji garage rock ili punk rock ali i pokoju naznaku roots muzike, klasičnog rnr, rokabilija, psihodeličnog zvuka.Coco je svoj vokal očistila ,u njemu se već osjeća zvuk njene rodne Floride.Ima tu i The White Stripesa, The Decroit Cobras,Dan Auerbacha, Wande Jackson.Uglavnom, jedna formirana i samosvojna grupa u okvirima koji su opisani kao garage revival.Kratko i sažeto, pjesme o ličnim emotivnim usponima i padovima ,buntovni i prkosni,ženski ali žestoki. Na turnejama su bili sa The Black Keys, King of Leon, The New York Dolls, The Go – Go s … The Ettes trenutno prebivaju u Nashvilleu.
Značajan događaj u njihovoj karijeri je supergrupa The Parting Gifts u kojom je najznačajnija figura bio legendarni Greg Cartwright (The Compulsive Gamblers, The Reigning Sound,The Oblivians,više solo projekata,muziciranje sa Detroit Cobras ili 68 Comeback), legenda memphiskog garage zvuka. Čovjek je pozvao kompletnu postavu The Ettes, muzičare iz The Greenhorses,Reigning Sound a gostovao im je i dobro nam poznati Dan Auerbach. Na albumu nazvanom „Strychnine Dandeloin“ (2010.) opet je garage rock u prvom planu .Greg i Coco dijele vokale,na većini pjesama pjeva Greg . Kako će se kasnije ispostaviti,taj album je bio najava promjena kod oba vodeća autora. Greg je siguran u svom neo – trade zvuku ali ga i kombinira sa soulom, surfom, roots rockom ,a Coco je otpjevala obradu The Rolling Stonesa „Sleepy city“ i „This house ain t a home“ u alt country i soul maniru ali i žestoku „Don t stop“ .U tim pjesmama je otkrila svu veličinu svog talenta.Greg Cartwright će nakon ove saradnje ostvariti dva velika trijumfa ,najprije sa The Oblivians „Desperation „(2013),vrhunac zvukova iz garaže u ovom vijeku a godinu dana poslije sa Reigning Sound će objaviti sjajni „Shattered“ (2014.), briljantno odsvirani i producirani koktel rnr , soula i roots zvuka. I oba albuma su sjajno primljeni i od kritike i slušaoca.
Coco Hames je donijela odluku da u Nashvilleu snimi svoj solo, istoimeni prvenac. Za producenta je izabrala Andriju Tokica ,ne zna se odakle potiče, a očigledno je čovjek iz bivše SFRJ. Možda ni on ne zna. Ali zna se da je producirao Alabama Shakes, Hurray For The Riff Raff i da je sve traženiji kao čovjek koji odlično oblikuje zvuk mlađih izvođača koji sviraju bazične rock forme. Polazna ideja joj je bila da spoji ono što je slušala odrastajući. Kako je to jako lijepo objasnila, mješavinu : „Dusty Springfield kao predstavnicu popa šezdesetih, Patsy Cline kao klasika country muzike i i Bobbie Gentry koja je spojila oba ta svijeta“. Tu bi se mogla dodati Jackie DeShannon, Carole King, a od mlađih Neko Case, Maria McKee, Amy La Vere , Valeria June … Neko spominje radionicu Phil Spectora , neko da je Coco na albumu smještena između „Jack Whitea i The Beach Boys“. Mislim da se možemo složiti sa svim ovim tvrdnjama jer su svjesno ali i moguće nesvjesno, mnogi od ovih autora iz glave i studija upali u rilne ovog diska.
Početna numera „When you said goodbye“ nas podsjeća na zvukove Kalifornije, sunce i jingle – jangle gitara i melodijekoje su proslavili The Byrds.
Zatim slijedi „I do love you“ , mene podsjeća na velike autorke pop muzike kakva je Jackie DeShannon sa svojim gorko – slatkim velikim pjesmama ili velike interpretatorke poput poput Dusty Springfield koja je svojim nastupom u Memphisu promjenila popularnu muziku.
„I don t wanna go“ , gitarski roots rock uz pop soul melodiju.
Jedna od ključnih pjesama je „Tennessee hollow“ ,sjajna i tipična country – rock tema kojom bi se ponosile i Patsy Cline ili Emmylou Harris u kojoj autorka pjeva :“I left my love in Kentucky with a Tennessee hollow in my heart“ .Nešto nalik onom Dylanovskom „Stuck inside of Mobile with the Memphis blues again“.Neodoljivo,posebno način na koji autorka izgovara riječ Kentucky.
U „You are calling me „ ,pop pjesma ,u prvom planu sjajni južnjački vokal djevojke iz Floride.
Najveći hit sa albuma je „Tiny pieces“ , obrada pjesme „Bash & Pop“ koju vodi Tommy Stinson, nekadašnji basista u The Replacements. Bash & Pop su i danas aktivni ,ove godine imaju novi, odličan album .Sjajan duet u kojoj se majstorski nadopunjavaju naša junakinja i John McCauley (Deer Tick , Middle Brother ) ,koji je svojim autorskim nastupom i životnim navikama ,ležernošću i nesputanošću(kakvu su osamdesetih gajili i The Mats) proglašen za jednog od odličnih autora koji su izašli iz Westerbergovog šinjela. Sjajno kombinovano country – ženstveno pjevanje Hamesove i punk rokersko i frajerski – ležerno u McCauleya.
„This house ain t home“ je pjesma koja se našla na albumu The Parting Giftsa , klavirski country – pop, koja je najava ovakvog poduhvata nekih sedam godina ranije i potpuno se uklapa sa pjesmama koje su kasnije nastale.
Album zatvara psihodelična ali i melodična „Dead river“ ,nalik na blaže pjesme prvoboraca i utemeljivača novog garažnog talasa .
Coco Hames je neosporno velika singer – songwriterka koja je na solo prvencu odlučila da krene od ranih godina i prvih slušalačkih iskustava , karakterističnih za mladu damu koja odrasta u Floridi a ispred nje su iskustva u punk rock triju ,što se isto tako može osjetiti ali ne u mjeri da bi se pokvarila ideja da se oda omaž svojim heroinama i da se konzumentima pokloni jedna sjajna tradicionalna muzika u dvadeset prvom vijeku koji se bliži trećoj deceniji. Neosporno veliki autor i malo remek – djelo i poruka svima koji od osamdesetih godina prošlog vijeka govore o propasti rnr – a. Intimno , rafinirano , herojski, hrabro i inteligentno. Vrijeme Coco Hames tek dolazi.
