Samodopadni pripadnici
buržoazijskog sistema?
Ma pojma vam ja nemam…
Suviše politično, suviše ekonomsko,
suviše religiozno, suviše naprosto
pripadno.
Ništa me od toga ne zanima.
Opet me puca inspiracija.
Moji su zidovi satkani
od neuništivog šarenila,
a moje zavjese od nevidljivih nijansi
moja su neporeciva vjera.
Uštogljeni nosioci
lažno ponosnih trofeja?
E, i što s njima?!
Opsovala bih rado ovdje,
ali eto ne da mi se.
U ovoj ću pjesmi ostati fina
baš u čast svih dobrih vila.
One su na zelenoj strani obale,
vjerujte,
još ima onih što žive od ljubavi i mira…
Mada ih možda baš u inat
nazivaju kaosima.
Savršeni? Zar takvih ima?
Pojma nemam. Samo zadnja rima.