Vidjela sam drvo koje se lomi
I znala da je kraj.
…Stopala su mokra, zaprljana pijeskom.
Svjetlost se rasipa visoko nad nama.
Samo sad želim letjeti, ploviti
I obuhvatiti horizont ranjenim rukama.
Razgranata, zelena krošnja
Prijatan je krov umornim glavama.
Samo sad želim osjećati, disati.
Samo sada želim biti sjajna.
Sjećam se: tada, nad ogledalom vode
Blistala je užarena kugla od snova
I vidjeh čovjeka kojeg vjetar razliva
I jedno tijelo sa ukrasom olova.
Da su ljudi cvijeće, pitam se kako bi mirisali.
Da su ljudi zvjeri, kako bi se zvali?
Leptir u ruci.
Gledam nas, u daljini.
Negdje u budućnosti
Bićemo silni…
Vidjela sam drvo koje se lomi
I umrla.
