Da nije otišao onako, na onaj način, u onom kaputu.. tragično, čovjek bi pomislio da je to njegov, još jedan u nizu šeretluk, koji je umio da izvede ničice u tamne dubine izvora života. Od prve tragedije koja ga je mogla zadesiti, spasio ga je njegov đed Rade. A pitate se, kako? Lako! Onaj stari (nekadašnji) narod, koji vjerujem više ova zemlja stvoriti neće, je bio pronicljiv i mudar. Kao da su imali neku moć da vide budućnost tako izbliza bez ikakvih kugli i vradžbinskih poslova i da shodno tome donose važne odluke. Tako je đed Rade prijavio da se njegov unuk, Branko Ćopić rodio 1. januara 1915. godine jer je računao da će, ako se i za godinu dana produži unukova regrutacija, možda dotle već propasti Austrija i njegov Branko neće služiti ćesara. Izbjegavši jednu ratnu nesreću po rođenju, druga ga je sačekala odmah na ćošku. I tako se Branko našao u novoj životnoj ulozi, ulozi vojnika, partizana gdje će u partizanima ostati do sloma tadašnjeg okupatora odnosno samog završetka rata.
Branko je često spominjao da u njemu žive dva kraja, dva velika zavičaja, Lika i Krajina. Ako već on nije mogao da živi istovremeno u oba, onda su oni mogli da žive u njemu. I tako ih je pronosio svijetom i pisao o njima gdje god se nalazio. Svoju ljubav prema pisanju, Branko je najviše crpio iz nepresušnog izvora, iz duše đeda Rade kako ga je često znao zvati „lička pričalica i izjelica“, a pored toga vječna inspiracija će mu biti seljani njegovog mjesta, sela Hašana kod Bosanske Krupe podno vrletnog Grmeča.
Branko je pisao dušom. I samo tako je mogao da ostane u srcima čitalaca, bili oni djeca iz školskih klupa ili starci iz staračkih domova. Pisao je pristupčanim jezikom, čuvajući svaku riječ od zaborava i nestanka. Pristupačan jezik i razumljiv, bio je onaj kojim su pričali njegovi mještani, seljani. Često je zapisivao anegdote, šaljive kratke priče koje su umjele i najsmrknutiju grdosiju od čovjeka da razvesele i izmame mu osmjeh na lice. Imao sam prilike da slušam od pisaca njegovog vremena anegdote i kuda ga je to sve život pronosio po svijetu i šta mu je nudio. Tako ovom prilikom htjedoh da ispričam jedno putovanje koje g aje zadesilo na velikim visinama, u strašnom čudovištu avionu.
„Pisanjem se stiču i slava i honorari.
Ali, uvjerio sam se da je i to prolazno.
Nalazio sam se u Splitu kada sam predložen
za redovnog člana Srpske akademije nauka.
Odmah sam sjeo u avion i pošao za Beograd
da saznam rezultat glasanja.
Odjednom, avion se u vazduhu zapalio.
Uplašen, pogledao sam dolje da odmjerim visinu.
I tada primijetim jednog seljaka kako spokojno jaše magarca.
Nije čuo šta sam rekao:
daj ti meni to magare a ja ću tebi članstvo u Akademiji“.
Branko Ćopić
Eto, upravo ono što sam i rekao. I u teškim vremenima i onim ratnim i post ratnim i u svim nevoljama i nedaćam koje ga pratiše kroz život, on je iz svega izvlačio osmjeh i ohrabrenje smijući se sopstvenoj nesreći u lice a pri tome gledajući joj pravo u oči. Još jednom ću pokušati da vam dočaram nesreću koja ga je zadesila kroz još jednu anegdotu koju je Branko volio da priča svima. A ona je glasila ovako:
„Bila je četvrta ofanziva. Pricli Krajni sa sviju strana.
I mi se povlačimo prema planini Grmeču
kad naleti avijacija, sve tri po tri u onim eskadrilama..
A ja natisnem da se sakrijem pored ceste,
tu su one škrape duboke, karstne..
I u onu jednu škrapu, opa, srondačim se dolje..
Kad malo poslije odjedanput nešto tumb nešto odozgo.
Šta je, kad nekakva cura tamo što je čuvala goveda,
i ona da se sakrije pa odozgo meni na ramena sjede.
Ja se ućuto dok su avivoni progrmili..
A onda poslije počnem galamiti:
Šta je, ti nijesi niđe imala da se tu strpeljaš
nego meni tu za vrat.
Marš vičem, tamo, vamo, ovo ono..
A ona će meni:
ajde veli šta galamiš ti, prije mene si se sakrio.
Ti muškarac a ja žensko.
Mjesto da si ti gornji a ja donja..
I tako ti ona mene uruži,
pa me poslije častila.
Mislim dala mi ljeba, vina..
Onda meni nije bilo ni dočega,
ni do kakvih besposlica“.
Branko Ćopić
Nije teško vidjeti da je anegodota bila dio njegovog života. Da je od toga sazdan i da je sa njom živio i postojao. Tvrdim odgovorno pod pravnom,moralnom i krivičnom odgovornošću da je najveća čovjekova slabost kada podigne ruku na sebe. Na svoj sopstveni život. Zadnje što je Branko ostavio na stolu, bila je cedulja na kojoj je pisalo:
„Šaka zrnja, slame snopić
To je čitav Branko Ćopić“.
Već iz ovoga su mnogi mogli zaključiti da je on već sam znao šta mu slijedi i gdje će završiti.
Preselio se u vječna lovišta, skokom sa mosta u plave dubine izvora života. I tako nas zauvijek napustio preselivši iz „bajke života“ u „bajku snova“, ostavljajući nam u amanet i zadužbinu mnogo pisane riječi, koju trebamo čuvati i njegovati od zaborava i zuba vremena.
