spot_img

Lorena Kujek- Memento mori

Glazbeniče kilometarskih snoviđenja,
ploha tvoje kose natopljena je oranica tvrdokornih suza opsesivne spisateljice,
a tekstura plodne zemlje,
bijaše uvertira tkanju svilenih analiza straha.


Brzinski uočih kontradiktornost kristalne podudarnosti vaših potreba za filozofskim sjedinjenjem,
iako ona uporno doticaše ravnomjerno raspoređene vlasi pomalo zaobljene taktilnosti,
raštrkane posvuda po površini tjemena.


Vidim, ljubi te njena gordost,
ta razumska uznositost talentirane djevojke koja mahom uzmiče od dodavanja boje;
ionako suviše sumornim potezima olovke,
poigravajući se pritom svjetlošću sjene,
uz naglašavanje morbidnih minijatura pougljenih likova iz vlastitih crteža veličanstvene strave.


Što ako jednom odluči nacrtati vjerodostojan portret naočitog mladića;
čiji dah udisaše skladom najraskošnije ljepote velegradskih svjetala bluda,
ali to možda nećeš biti ti?


Zboriš li joj o meni?
Zasigurno ne, jer me ovakvu ne poznaješ.

Nisam zadugo ostala hipersenzibilno dijete koje guše jednolične tuge,
već naprotiv, bešćutno ostavljah starije od sebe,
smanjujući preostala zrnca empatije.


Zjenice mi svojevremeno krvariše nebrušenim dijamantima tvoga imena,
zato se ispucalih usana ispovijedah zaluđenim masama neprijateljskih namjera;
čiji me mlaki savjeti još jače gurahu u rov iz kojeg ne ustajah tisućljećima.


Poradi tebe dobrovoljno zatražih stigme blagoslova.
Moje tragično raskomadane udove konzumiraše tuđe ruke
i kosa mi je nekoliko puta izvršila suicid pretvarajući se iz perfekcionistički crne u uobraženo smeđu,
zatim bojeći izrast ekscentrično ljubičastom.


Rezaše ju tuđinske škare zahrđalih rubova,
bacivši duge pramenove stranputicom ateizma,
anomalijom obilježenih pripovijesti ljubavi koja svoje truplo gotovo četiri godine uzastopno vuče kao ranjeni vojnik žedan kapljice dobrote,
ponizno moleći za nemoguće otkupljenje-
stvoriteljevo smilovanje darivanjem spasonosne injekcije morfija.


Mučenik u mojim njedrima izdahnuo je onog trena kad mi je amnezija podarila potomka;
njegovo je ime Kalvarija i krasi ga samo jedna mana-
on ne može, poput mene,
umrijeti svitanjem uskrsnulih zora.


Naprotiv, njegova je smrt besmrtna
i stanuje u komorama pritajenog bola,
toj infinitivno začetoj agoniji na mramoru isklesanih posveta.

 

 

Autor: Snežana Kujundžić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.