Na donedavno neprirodno blijedom licu dvadesetogodišnje djevojke, ponovno se pojavila crvenkasta nijansa u obrazima, oči su joj zablistale, a tijelo zaživjelo.
Poneka sijeda vlas, još se od punoljetnosti, prkosno, poput neiskorjenjivog bršljana pružala po tjemenu, narušavajući harmoniju purpurne boje kose. Glavom naslonjenom na rub obližnjeg spomenika, uhvatila se u koštac s predodžbama o tome kako bi njena budućnost mogla izgledati da nije donijela tu jednu, krucijalnu odluku. Zapravo nije bilo suviše rano nagovijestiti dolazak proljeća, iako su još poneki zupci zime običavali ostavljati svoj trag jeze pri zalasku dana. Usplahirenost pčela koje su odabirale najprpošnije cvjetove, instinktivno znajući da će im donijeti obilje ploda, čija će akumulacija dobara biti potrebna opstanku ljudske vrste, zasigurno je vrijedna konstanta. Ali, njenu pažnju zaokupljala je sićušna sjenica, koja je svoj pjev odlučila započeti nedaleko njenog uzglavlja. Ta riznica nepotpunog spokoja; smještena u nekoliko grama živog bića, prekrivala je livadu božanstvenim pojem, gotovo kao da sve zemaljske brige imaju tendenciju sužavanja na skali težine. I tada, došavši ni iz čega, obuzeo ju je osjećaj neobjašnjive sreće, bezopasnosti okruženja u kojem boravi, a sva kaotičnost kao da je splasnula.
Višemjesečnu atmosferu sumorne zagušljivosti zamijenio je dolazak vedrine podarenih ljepota što su se kao trpeza blagoslova prostrle pred njena stopala, uz čiju će svjetlinu koračati sigurna poput voljenog djeteta.
