Nešto ne slušaju noge.
Putevima bi kud prohodnost.
A opet hode nečim suludim,
gdje nemir bahato klizi,
posut kamenjem, kaldrmom i vječita je prijetnja.
U neprozirnom naličju
snopovi misli radoznalosti vuku,
bez obzira na spoznaju
samo na mjesečini presijava se klasje,
sipe isprepletene uzburkanosti mora.
Pitaju; Zašto tamo ideš?
Tamo nisu tvoje staze.
Nešto me ne slušaju oči.
Sijaju nadrealno.
Skreću, tamne.
uz nehotice crnih oblaka prijetnje.
Svi trčimo za tirkizom i sjajom.
Tu počiva naš svijet,
u maski neiskrenosti dodira
privremeno oslikane stvarnosti
spajajući zemlju i nebesa.
Nešto me ne slušaju ruke.
Trepere, raširenih dlanova bi grlile
sedam od osam nedostignutih maštarija.
Sanjati nije grijeh.
Nit’ zaboraviti stvarnost,
kakav je ustvari oko nas svijet.
(2016)
