Lucidno snivajući još jednu u nizu noćnih mora, dobrovoljno upadam u vakuum raskrinkanih zbivanja.
Hiperventiliram središtem nejasnih procjena osobnosti, ali tvoja varijacija nečovječnosti pulsira ponad naučenih obrazaca ponašanja.
More me jednolične rasprave o ispravnosti, smrtne anomalije duha, retorička pitanja vezana uz propala snoviđenja. Što ću podariti ovom svijetu, ako sam stoljećima udaljena od tebe?
Podižem glavu, krahirana od udaraca riječi, tinta ispušta plavetni trag etera, ali te i dalje ne mogu pronaći.
Donedavno si bio nepobitna muza, iako su nepovoljne okolnosti preokrenule tok izmjene.
Previše je sutona završilo sumaglicom jecaja, baš kao i trenutna retrospekcija koja tinja napuknutim perom.
Moram oživjeti, ispuhnuti melankolična sjećanja kroz kaleidoskop nepotpunih objašnjenja, upustiti se u fazu poetičnog niza kojom te prizivam k sebi, ali jednostavno ne uviđam realne izraze.
Možda čak nisi stvaran? Sjećam se kako si me gledao onostranim, staklenim očima koje progovaraju neodlučnošću. Sudeći po tebi, ovaj je planet ubitačno mjesto nepravde, teorija zavjere i sujete.
Iako si uskogrudan u svojim prohtjevima, i dalje se pitam jesu li te kraljevi bespuća prihvatili kao nezamjenjivog imperatora, te pritom uzdignuli na tron svemoćnosti?
Tako veličanstven, pogledaj intrigama uprizorenu neizbježnost- otrovana pićem mitskog porijekla, nerazgovjetno pjevušim svojevrsnu mantru hipnoze, uspavanku koja me odmalena smiruje.
Nedugo zatim, dopuštam zadiranje mača posred grudi i vidljivo tonem u ambis, krajnje onemoćala.
Nikakva reanimacija ne može probuditi kontradiktornošću okamenjeno srce.
Za prerano sahranjene duše, pakao je mučna simbolika neugasive magme.
