Možda i zvuči kao malo, ali, vjerujte mi, za tih sto sedamdeset i pet dana sam je zavolio više nego li onih prvih dana kad sam se trudio oko nje ne bih li je pridobio i napokon nazivao mojom.
Kao da je jučer bila ta noć u autobusu ispunjenom vonjem smrdljivih majica i košulja, patika koje je neko ostavio pod sjedištem i obukao druge ne bi li mu bilo udobnije, čarapa koje kao dva podmukla stražara opušteno letaju na naslonjaču za glavu… Vraćali smo se iz Sarajeva.
Stajao sam ispred njenog sjedišta, nije mi se dalo više sjediti. Sjedila je odmah do zadnjih vrata autobusa (to joj je inače omiljeno mjesto), i osvajala mene koji nisam mogao ni sanjati da ću je, unaprijed nekoliko dana od tog povratka, pa evo sve do danas nazivati mojom, pisati joj pjesme i priče, voljeti beskrajno, i biti spreman uraditi sve za to moje najdraže biće. Smijala se, zezala me, pirčala mi, a ja to sve upijao kao spužva na dnu okeana…
„Boli me ruka“, rekla je.
„Gdje?“, upitah već spreman da je poljubim u mjesto bola.
„Evo, ovdje“, pokazala je na nadlanicu i ja sam je poljubio.
Još bezbroj puta je, nakon tog prvog poljubca u ruku, rekla da je boli tu i tu, ovdje, ondje, i gdje već ne (?!). Kasnije je, na moje opšte iznenađenje i, naravno, zadovoljstvo, prešla na njeno prelijepo, glatko lice, govoreći da je boli nešto tu, neka neodređena tačkica bola na obrazu.
Uzeo sam njen mobitel i već se pravio ljubomoran čitajući njene poruke s nekim skroz nebitnim ljudima, kao da smo već zajedno, kao da mi se san već ostvario, kao da mi je već život uljepšala, kao da je sve ko što je i sad…
Kad sam ugledao kroz potparene i poluprljave prozore, udišući još uvijek onaj vonj svih tih smrdljivih stvari koje su smrdljive čak i za pisanje, da smo već nadomak našeg grada mladosti, razuvidio sve te poznate objekte, zgrade, ljude, automobile; bilo mi je žao. Vjerovatno zbog toga što zeza, ljubljenje njenih tačkica bola, smijanje, upijanje njenih riječi, sve i sve prestaje i nestaje, gubi se. Ma, šta vjerovatno – garant!
Sačekao sam da otac dođe po nju, priželjkivao te usne koje i dan-danas priželjkujem isto onoliko koliko i prvog dana, a onda…
Onda smo nakon nekoliko dana uselili u naš zajednički život, i, evo, na svu sreću, moju i njenu, danas nam je sto sedamdeset i peti dan.
Potpisali smo na još duže.
